ŠTO NAS NE UBIJE, MOŽDA NAS ZBLIŽI

Među uspješnice kazališta KNAP ubraja se i predstava Kako ubiti suprugu ili supruga bez suvišnih zašto  (premijerno izvedena prošle godine ). Temelji  se na dvama djelima talijanskog književnika, scenarista i tekstopisca Antonija Amurrija  Kako ubiti supruga bez suvišnih zašto te Kako ubiti suprugu i zašto. Obje su knjige dostupne i u hrvatskom prijevodu u zagrebačkim knjižnicama  (njihova dostupnost u drugim hrvatskim bibliotekama nije mi poznata).

Iako nisam čitala predložak, on je očito inspirirao redatelja Borisa Kovačevića da napravi duhovitu i zanimljivu predstavu koja drži gledateljevu pažnju svih devedeset minuta te ga ni u jednom trenutku ne navede da pogleda na sat.

Kako ubiti suprugu ili supruga bez suvišnih zašto ; Ustupio KNAP

Za to su svakako zaslužni i glumci Iskra Jirsak i Petar Atanasoski koji se sjajno preobražavaju u različite likove, bilo da se radi o supruzima i suprugama iz noćnih mora ili o njihovim (naoko) normalnim partnerima. Predstava je koncipirana kao neka vrsta uživo programa za publiku pri čemu glumci kao konferansjei uvode auditorij u bračnu problematiku, a potom ju igrom na sceni demonstriraju.

To se pokazalo kao pun pogodak jer daje okvir „igranim“ scenama koje bi inače bile nepovezane i teško bi se dale dramaturški logično prezentirati. Ovako se postupkom koji bi se uvjetno mogao nazvati teatrom u teatru stvara smislena cjelina.

Zanimljivo je i da se u  prikazima užasnih supružnika izmjenjuju grozne žene i grozni muževi pa tako idu redom: supruga maza, suprug cjepidlaka, supruga kućanica, suprug škrtac, trudna supruga, suprug šlampavac, supruga rasipnica, suprug konzervativac, supruga rospija i suprug hipohondar.

Prikaz ovih nepodnošljivih ljudi s kojima mnogi od nas (teško) žive katkada pomalo skreće u karikaturu, no to nije toliko problematično  jer nemamo posla sa specifičnim karakterima koji imaju svoje ime i prezime, već s društvenim tipovima koje prepoznajemo u konkretnim ljudima u našim svagdašnjim brakovima.

Scenografiju čine stolić i fotelja koji po potrebi mogu postati bilo koji drugi dio namještaja (npr. krevet), dok se kostimi, također po potrebi, mijenjaju s ponekim detaljem (npr. pomoću glumičine trake i marame). Ta su rješenja praktična, a opet pomažu pri glumačkoj transformaciji i unose živost u igru.

Iako je ova predstava napravljena zato da publika u njoj uživa jer zaista i uživa zahvaljujući vrsnoj izvedbi dvoje glumaca, u njoj se dade očitati i suptilna kritika suvremenoga braka i međuljudskih odnosa koji su u velikoj mjeri prožeti sebičnošću i isključivom brigom za vlastite potrebe. Naši djedovi i bake, pradjedovi i prabake pa čak i roditelji kao da su manje mislili o sebi i lakše živjeli s tuđim manama. Mi danas nekako smatramo da nitko toga nije vrijedan. Bi li nam možda bilo mudro promisliti o devizi kojom su se vodili naši preci, a koju spominje i programska knjižica ove predstave: što nas ne ubije, možda nas zbliži.

Ozana Iveković