05/11/2018

PROGRAM INK Gradskog kazališta Pula: PONEDJELJAK, 5. STUDENOGA U 20 SATI

U ponedjeljak, 5. studenoga s početkom u 20 sati na Maloj sceni INK izvest će se predstava SOBA ZA POGLEDE.

AUTORICA: Virginia Woolf
REDATELJICA: Marina Petković Liker
IGRA: Ivana Buljan Legati

Soba za poglede ; Ustupio INK Pula

«Glumica Ivana Buljan Legati u ravnopravnoj autorskoj suradnji s redateljicom Marinom Petković Liker hrabro otvara teme unutarnje nesigurnosti preko priče Virginije Woolf, feminističke ikone vekolikih neuroza i osjećaja neadekvatnosti. Pravo otkriće ove izvedbe solistička je izvedba Ivane Buljan Legati. Glumica je laserski pribrana i ljekovito gorka, koliko i nekorumpirana različit im uobičajenim režimima glumačkog zavođenja publike. Samim time, dvostruko je senzualna.» Nataša Govedić


Seciranje straha od javnog pogleda

Uz predstavu „Soba za poglede“, autorski projekt Ivane Buljan Legati i Marine Petković Liker, izvedenu u zagrebačkom Studiju Chekhov.

Glumačka profesija, kao izazov svakoj zatvorenosti u sebe, u stanju je uprizoriti i raskrinkati demone naše dubinski ukorijenjene iskompleksiranosti. Sve one vječno pubertetske osjećaje da ste neprekidno gledani, dapače promatrani s neodobravanjem, izvrgnuti nekoj vrsti mučnog i neprekidnog nadzora okoline. Svu nelagodu zbog toga što nas pogled drugoga uvijek „očitava“ na načine koje ne možemo kontrolirati. I naivnost stava da će nas prava odjevna kombinacija (poput kakve mimikrije) „zaštiti“ od stalne prijetnje javnog neuspjeha. Izgled pri tom zaista jest naše najpovršnije sučelje sa svijetom, ali opsesivno zamišljanje toga kako nas drugi vide i tumače jedan je od znakova duboke anksioznosti.

Koncert nijansi

Glumica Ivana Buljan Legati u ravnopravnoj autorskoj suradnji s redateljicom Marinom Petković Liker hrabro otvara teme unutarnje nesigurnosti preko priče Virginije Woolf, feminističke ikone svekolikih neuroza i osjećaja neadekvatnosti. Predstava je igrana u malenom studiju Suzane Nikolić na adresi nekadašnjeg Radija 101 u Teslinoj, dakle u izrazito komornim uvjetima, u prostoru veličine dnevne sobe nekog tavanskog privatnog stana. Pravo otkriće ove izvedbe solistička je izvedba Ivane Buljan Legati. Glumica je laserski pribrana i ljekovito gorka, koliko i nekorumpirana različitim uobičajenim režimima glumačkog zavođenja publike. Samim time, dvostruko je senzualna. Njen glas koji kreće od „plahog“ govora na mikrofon, preko preciznog citiranja britanskog akcenta Virginije Woolf, sve do protesnog vikanja ili rastvaranja zvuka bogatim pokretima ruku i plesnim dionicama, povremeno prožet i jedva zamjetnim signalima pažljivo naciljane ironije, jedan je od najzanimljivijih glumačkih instrumenata naše scene. Boja Legatina glasa možda je najbliža oboi, mjestimice mutnoj i sjetnoj, ali onda opet čistoj upravo u najfinijim titrajima. Jednako su intenzivne i glumičine ruke, koreografski žive i usredotočene na svaki pripovjedni fokus koji „dodiruje“, kiparski osjetljive i aktivne u svemu što izgovara. Redateljica Petković Liker senzibilno surađuje s glumicom tako što pojačava tjeskobu oko nosive teme nad/gledanja, uvrštavajući u predstavu crno-bijele filmske snimke izravnog ženskog pogleda u kameru, baš kao i stalnim preusmjeravanjem pozornosti publike od površnosti slike prema slojevitosti glasa i natrag. Deklarativno, predstava se bavi rastućom panikom zbog promašene toalete jedne večeri u visokom društvu. Suptilno, predstava znalački ulazi u stanje dugotrajno narušenog samopouzdanja, nalazeći oslonce, pa čak i svojevrsnu nasladu patnje, u poetskom jeziku Woolfove.

Nadigravanje oka

Nadigravanje vizualnosti ostvaruje se različitim osjetilima: govorenjem i slušanjem, pokretom, dodirom, zvukom valova, glazbom (potpisuju je Ivana Mazurkijević i Damir Martinović Mrle). Čak i skulpturom, jer minimalističku, ali zato u pravoj mjeri „sarkastičnu“ scenografiju potpisuje Zdravka Ivandija Kirigin, izradom starinskog stolca čije su dvije drvene noge damski prekrižene ili ukrasnog šešira koji upravo vrišti obiljem lelujavih leptirića zabodenih u polukrug glavne podloge, pri čemu još i zlatne resice prekrivaju oči glumice. Predstava se smije na račun propisanog ukusa i zabavno ekscesnog neukusa, dozvoljenih i zabranjenih odjevnih kombinacija, robne ritualizacije „elitne“ grupe. Važno je spomenuti da Ivana Buljan Legati na pozornicu donosi i posve osobitu unutarnju disciplinu istraživanja role, srodnu znatno zrelijim umjetnicama teatra, kao što su Helena Buljan ili Mirjana Karanović.

Trijumf ogoljivanja

I dok je Stanislavski publiku zvao ni manje ni više nego „strašnom crnom rupom“ pred kojom se glumac bavi svojom „javnom samoćom“, čuvena Ridoutova studija o nužnosti ne samo treme, nego i izvedbenog fijaska kao pogonskog goriva teatra mnogo je bliža onome što suvremeni glumac zna o odnosu s „ljekovitim katastrofama“ izlaska pred publiku.

Utoliko je sedamdeset minuta „Sobe za gledanje“ prava učionica glumačkog – ali i građanskog – prihvaćanja i pronicanja iskustva straha od prelaska granice privatno/javno, baš kao i lucidnog pronicanja, sondiranja i konačnog rastvaranja paranoje oko vlastite pokazanosti. „Soba za poglede“ zaslužuje stalne termine igranja i repertoarno mjesto u nekome od naših kazališta, dok bih glumicu Ivanu Buljan Legati voljela susreti u brojnim karakternim rolama: od Medeje i Fedre do beckettovskih i krležijanskih rola. Naša kazališna scena zaslužuje glumice koje svoj posao ne kale smješkanjem po sapunicama i na manekenskim pistama, već u pasioniranom promišljanju kompletnog kaosa ljudskosti. Pod uvjetom da zadrži smjelost ovdje posijane nekonvencionalnosti, Ivana Buljan Legati svakako je na početku izazovne autorske karijere glumačkog „prijestupništva“.

Nataša GOVEDIĆ

[izvor informacije INK Pula]