Maurizio Cattelan: Be Right Back (2016.)
Redateljica: Maura Axelrod

Još jedan film o kontroverznom svijetu suvremene umjetnosti i jednom od uspješnih protagonista današnje svjetske scene. Kroz provokativni opus Maurizia Cattelana izražavaju se neki paradoksi suvremene umjetnosti, uključujući dilemu što je to i što sve može biti umjetničko djelo i tko sve danas može biti umjetnik, napose kao autor koncepcije, a ne potpune izvedbe djela. Film sam pogledala u Kaptol Boutique Cinema u okviru programa Secret Arts Cinema koji predstavlja izbor filmova o umjetnosti, dizajnu, arhitekturi i zanatima (www.secretartscinema.com).

Nekonvencionalni put kojim se Cattelan dočepao slave predstavljen je konvencionalnim filmskim pristupom, kombinacijom interviewa i videozapisa njegovih javnih nastupa, scena i predstava pred medijima i publikom, koje prethode njegovim izložbama ili ih zamjenjuju. Jer njegov umjetnički stil (ili trik) je šokirati ili dosjetkama izbjegavati očekivanja, pa je jedna od njih bila i to da na zatvorenim vratima galerije u kojoj se očekivalo otvorenje izložbe ostavi (trajnu) bilješku ‘Vraćam se odmah’ po kojoj je film i dobio naslov.

Maurizio Cattelan: Vraćam se odmah ; Ustupio Secret Arts Cinema

Pred kamerom govore, uz protagonista, to jest njegovog ‘dvojnika’ (umjesto najsličnijeg, izabrao je privlačnije lice 🙂 ), njegovi prijatelji, kustosi, kolekcionari, galeristi, muzealci i drugi ljudi iz ‘visokog umjetničkog društva’. Obiteljsku vizuru, uz Cattelanovu sestru, daju njegove dvije partnerice, jedna bivša i druga sadašnja (bar u vrijeme snimanja filma). ‘Njegove žene’ otkrivaju konvencionalnu notu ‘zločestog dečka’ artističke show business scene od kojeg bi se moglo očekivati da je i na području seksualne orijentacije ‘drugačiji’, a prije ‘ženskog nastupa’ dalo bi se to i naslutiti iz nekih poetskih aluzija (bar jednog 🙂 ) govornika. Čini se da Cattelan nije sklon ni ‘rockerskoj’ erotskoj neobuzdanosti, što bi sebi mogao priuštiti kao internacionalna zvijezda umjetničke estrade, već da su mu ljubavne veze pojedinačne i sukcesivne te to područje ne koristi za dodatno promoviranje svojeg provokativnog imagea. Ali koristi sve ostalo što provocira, šokira i sablažnjava javnost, kako bi ostvario mjesto u umjetničkom svijetu, to jest tržištu.

Cattelan je (nije jedini) otkrio što treba kako bi uspio, a to je senzacija. Pri tome umjetnost nije jedino područje primjene. Mogao je tako pokušati kao pjevač ili nogometaš ili filmski celebrity. Jednako kao što Lady Gaga oblači kostim od sirovog mesa ili sudionik reality showa čini sve da ‘ostane u igri’ ili se neki anonimus razapinje na društvenim mrežama da prikupi ‘Likove’, tako i on mora smisliti nešto što će izazvati pažnju i učiniti ga medijski poznatim, a njegova djela, pa ma što bila, traženim i skupljim. Te provokacije moraju ići sve dublje i svaki novi šok mora biti jači od prethodnog.

Reklamni plakat umjesto slike na Venecijanskom biennaleu, magarac koji pase u izložbenom prostoru, obješeni dječaci (lutke) na drvetu u parku, preparirana vjeverica koja je izvršila samoubojstvo, meteor na papi, potopljeni Pinnochio, Hitler na koljenima, neka su od Cattelanovih djela koja su svojevremeno izazvala sablazan, a potom se na aukcijama plasirala po milijunskim iznosima.

Čovjek koji svojim koncepcijama (ne djelima, on ne izrađuje svoja djela, što bi zahtijevalo zanatska, tehnička i tehnološka znanja koja nema i zna da ih ne treba imati, kao što, uostalom, ne raspolaže ni akademskim umjetničkim kvalifikacijama, iako je, još kao dijete odlučio ‘biti umjetnik’ !?) sablažnjava svijet, zarađuje milijune. Ali sam umjetnik ne bi mogao postati milijunaš da nema tržišta i da nema ‘kreativaca’ kojima je u interesu da njegova djela postižu takvu cijenu. Cijeli niz sudionika podržava tu umjetničku ekonomiju i činjenica da se ne zna što sve može biti umjetničko djelo i koliko može vrijediti, upravo pogoduje sudionicima tog tržišta.

Značajnu (manje profitabilnu) ulogu imaju ‘stručnjaci’, to jest kritičari i povjesničari umjetnosti koji zbog vlastite promocije ili interesa posla grade cijele konstrukcije tumačenja i značenja djela kojih ni autori nisu svjesni. U filmu upoznajemo primjere sofisticiranih kritičara visokopozicioniranih časopisa i institucija, koji i sami trebaju podloge za senzacionalna otkrića, povećanje čitanosti ili masovnu posjetu. Jer svi ti skandali, medijske senzacije i enormni iznosi, sve to (samo to?) izaziva interes publike. U filmu vidimo kako je čak i prestižni Guggenheim prisiljen igrati na tu kartu senzacionalnosti, uz intelektualne racionalizacije toga postupka. O pritisku u pogledu profitabilnosti i medijske atraktivnosti umjetničkih institucija, vidi senzacionalni igrani ‘Kvadrat’ Rubena Östlunda na LINKU.

U toj naoko konfuziji, gubljenju kriterija, pretjerivanju, sablažnjavanju i sudjelovanju odvija se racionalna financijska i društvena aktivnost. Od afirmacije modernizma i apstrakcije ‘obični ljudi’ ne snalaze se u procjeni toga što je ‘umjetničko’. Prije su mogli mjeriti sposobnost majstora po tome u kolikoj mjeri je djelo slično predmetu koji predstavlja, a onda se taj kriterij (iako nikad nije ni bio jedini ni ‘pravi’) izgubio. Svako ‘pečeno jaje’ moglo je biti ‘sunce na platnu’, a danas i jaje na podu galerije može biti umjetničko (usporedi s hrpom pijeska u ‘Kvadratu’). Ali to nije novost. Još su dadaisti doveli provokacije do grla umjetničke publike, kad ih je kao izložbeni primjerak šokirala zahodska školjka (u jednom kadru Cattelan drži knjižicu s imenom Duchampa na naslovnici, ali to će većini gledatelja promaknuti). I drugi njegovi postupci (uključivo angažman dvojnika) nisu originalni, puno je toga na tragu starijeg i poznatijeg Warhola.

Začuđujuća je mogućnost reciklaže skandaloznog, obnavljanja sablažnjivog potencijala u području umjetnosti, jednom pobijeđena konvencija obnavlja se, a proboji iznova priređuju šokove osjetljivoj populaciji. Uglađena publika stalno je u poziciji zgražati se nad nepodopštinama artista, pa ih nije manje uzbudio Manetov ‘Doručak na travi’ od Cattelanovog čovjeka obučenog u kostim penisa. Dirljivo je nastojanje redateljice da film makar post festum erotski ‘začini’ sadržajem, pa tijekom odjavne špice jedna od sudionica, mlada kusotosica Cattelanova muzeja, ponavlja riječ ‘penis’, smijući se kao da se radi o ‘škakljivoj’ dosjetki).

U nastupu pred kamerom Cattelanova ‘bivša’ (naglašava da ga je ona napustila, a ne obratno 🙂 ) otkriva da on ne voli svoja djela. To je razumljivo ne samo zato što preparirane životinje, obješena djeca i potopljene lutke ‘nisu lijepi’, već što su rezultat agonije izmišljanja onoga što drugi očekuju (a to je ono što najmanje očekuju). To nije rezultat umjetničkog izazova sa samim sobom, već instrument obračuna s banalnošću svijeta. Još jedan element upitan je u tim djelima. Kako god apsurdna i nevjerojatna, ona odgovaraju tekućim potrebama i preokupacijama današnjice, a nisu anticipacija budućnosti, nisu onaj korak prema ‘besmrtnosti’ ili ‘bezvremenosti’ koji bar kao iluzija prati umjetničko stvaranje. Većina Cattelanovih uspješnica rezultat je konkretnog konteksta, aluzija na poznate ličnosti, medijske događaje ili ikone i kad oni izgube značenje ili popularnost, ispuhat će se i vrijednost njihovih interpretacija.

Kao čovjek provokacije, Cattelan je žrtva svog uspjeha. Toga je vjerojatno svjestan. Tržište nameće tempo i svojim junacima. Zamoren stalnim pritiskom da bude još provokativniji, nesiguran u svoju umjetničku ulogu bez obzira na uspjeh, najavio je povlačenje. Ispod otkačene osobe koja izaziva cijeli svijet i dira u tabue, simbole i svetinje, stoji čovjek koji sluti da sve to što je postigao neće trajati, iako već traje desetljećima. Njegovo djelo vezano je za jednokratne senzacije, a problem je da mora stalno otkrivati nove. Dok su stari majstori mogli u desetinama varijacija nijansirati neki portret ili pejzaž, suvremene zvijezde umjetničkog tržišta moraju iznova smišljati medijske atrakcije. A što god smislili, zapravo se radi o reciklaži senzacija, jer ‘nema ničeg novog pod suncem’, pa ni senzacionalnog 🙂 . Što se radikalnih zahvata tiče, od Maljevičevog ‘Bijelog na bijelom’ (1918.) prošlo je sto godina.

Ada Jukić, Zagreb, 18.10.2018.

Informacije o filmu:

Maurizio Cattelan: Vraćam se odmah
Bow and Arrow Entertainment, 2016.
Trajanje: 95 min.
Format:
Color: Color
Zvuk: Dolby Atmos
Sudjeluju: Maurizio Cattelan

Film je pogledan u zagrebačkom Kaptol Boutique Cinema
Film je prikazan u sklopu programa Secret Arts Cinema

Maurizio Cattelan: Vraćam se odmah – Movie Site
Maurizio Cattelan: Be Right Back – IMDb