1. UVOD

Ovogodišnji je PIF, barem se meni tako čini, imao daleko bolji i bogatiji program od prošlogodišnjeg jubilarnog 50. PIF-a. Šteta što jubilej nije bio dostojnije proslavljen, no ohrabruje činjenica da početak PIF-ovih drugih pedeset (sintagma urednice službenog programa dr. sc. Livije Kroflin) nagovješćuje čitav niz pravih poslastica za vjerne lutkoljubce.

Pored službenog programa kojeg su činile predstave u konkurenciji za nagrade stručnoga žirija na PIF-u je bilo i profesionalnih predstava izvan konkurencije kao i amaterskih koje su radili mali lutkari sa svojim lutkarskim pedagozima ili učiteljima.  Održavale su se i lutkarske radionice za djecu i odrasle te promocija triju vrijednih knjiga iz ovog područja – Vrste lutaka Aloisa Tomaneka, Poetski putovi zadarskog lutkarstva Teodore Vigato i Vedrane Valčić te Dramaturgija lutkarskog kazališta Zdenke Đerđ.

Organizatori su se potrudili da za svaki ukus bude ponešto pa smo na PIF-u mogli vidjeti klasične lutkarske predstave kao i one eksperimentalne s rubova uže shvaćenog lutkarstva. Vidjeli smo predstave za djecu ali i za odrasle, predstave s pričom i predstave koje su nas oduševile prije svega lijepim slikama, predstave u kojima se govori ali i one bez riječi, predstave hrvatskih kao i stranih kazališta, predstave s jasnom porukom kao i one gdje ju je malo teže iščitati.

Pinocchio ; Ustupio PIF

Nagrade stručnog žirija (Antonija Bogner-Šaban iz Hrvatske, Nina Maliková iz Češke te Edi Majaron iz Slovenije) dobile su sljedeće predstave (prenosim sa službene web stranice PIF-a):

Aleksei Leliavski za režiju predstave Vanja, u izvedbi kazališta Karlsson Haus, Sankt Peterburga, Ruska Federacija.

Tomasz Maśląkowski i Antek Maśląkowski, za likovnu dramaturgiju u predstavi Jednostavna priča Kazališta Lale, Wroclaw, Republika Poljska.

Natalija Burnos za cjeloviti likovni dojam u predstavi Kaštanka izvedenoj u suradnji Gradskog kazališta Virovitica i Kazališta lutaka Zadar.

Tomasz Maśląkowski i Antek Maśląkowski za glazbu koja nosi dramaturgiju predstave Jednostavna priča  u izvedbi Kazališta Lale, Wroclow, Republika Poljska.

Ansambl predstave Pleti mi, dušo, sevdah za živo i neposredno izvođenje glazbe koja nosi tematsko značenje predstave u izvedbi Akademije za umjetnost i kulturu Osijek, Republika Hrvatska

Deni Šesnić za inventivno osvjetljenje predstave Zamrznute pjesme Gradskog kazališta lutaka Rijeka, Republika Hrvatska.

Sara Lustig za kreaciju uloge Kaštanke u predstavi Kaštanka, Gradskog Kazališta Virovitica i Kazališta lutaka Zadar, Republika Hrvatska.

Ansambl predstave Zamrznute pjesme za preciznu zajedničku animaciju lutaka u izvedbi Gradskog kazališta lutaka Rijeka, Republika Hrvatska.

Dimitris Stamou i Demy Papada za animaciju lutaka u predstavi Ničija zemlja kazališta lutaka Merlin, Atena – Berlin, Grčka – Njemačka.

Ansambl predstave Nove avanture razbojnika Hotzenplotza – povratak Hotzenplotza za virtuoznu animaciju ginjola u izvedbi kazališta lutaka Bobita, Pečuh, Mađarska.

Glavna nagrada Milan Čečuk dodjeljuje se predstavi Vanja kazališta Karlson Haus, Sankt Peterburg, Ruska Federacija.

Nagrada Tibor Sekelj za najhumaniju poruku dodjeljuje se predstavi Jednostavna priča kazališta Lale, Wroclaw, Republika Poljska.

Posebna nagrada stručnog žirija za maštovito i dramaturški domišljeno kreiranje predstave najjednostavnijim  izražajnim sredstvima dodjeljuje se predstavi Za jednokratnu uporabu u izvedbi Puzzle Theatre, Montreal, Kanada.

Nagradu dječjeg žirija, kojeg čine Andrija Bulović, Emilija Petričević i Leonarda Iva Dozen, dobiva predstava Zamrznute pjesme za preciznu zajedničku animaciju lutaka u izvedbi Gradskog kazališta lutaka Rijeka, Republika Hrvatska.

Osobno mi je žao što slovački Pinocchio nije dobio nijednu nagradu te što predstava Pleti mi, dušo, sevdah nije nagrađena za inovativnost u propitivanju lutkarskog medija, već prije svega za pjesmu koja, kako s pravom kaže stručni žiri, na neki način tumači žive slike koje glumci pred nama stvaraju.

U nastavku će biti riječi o odabranim predstavama s ovogodišnjeg PIF-a, a koje su grupirane tematski ili s obzirom na izražajna sredstva koje koriste.

  1. OTVORENJE 51. PIF-a ILI JE LI TO BILA FANTAZIJA

Festival je otvoren predstavom Fantazija Gradskog kazališta Zorin dom iz Karlovca koja se sastoji od pet etida: Uvod, Leteći Holandez, Trenutak, Primjer i Posveta. Kako čitamo u programskoj knjižici, svaku je etidu vizualno osmislio drugi likovni umjetnik, a za svaku je glazbu skladao drugi glazbenik. Bilo kako bilo, predstavi je očito falio jedan, ali bitan član kreativnog tima – dramaturg, dakle osoba koja bi idejno i koncepcijski  povezala etide u smislenu cjelinu. Predstavu potpisuje autorski tim u sastavu: Giulio Settimo, Nino Pavleković, Katarina Arbanas, Nenad Pavlović te Vanja Gvozdić.

Ne može se reći da je ono što veže ove etide u cjelinu zapravo fantazija odnosno uzbuđujući svijet mašte jer većina etida uopće ne odgovara tome pojmu, barem prema mojem mišljenju.

Jedino što donekle draži maštu je Leteći Holandez koji je likovno iznimno efektan i koji svojim vizualnim rješenjem djeluje snovito i bajkovito.  Priča o ljubavi dvoje ostarjelih ljudi koji više ne mogu plesati nije previše upečatljiva, a idejno najdublja i najslojevitija je definitivno etida o lutki koja traži svoj smisao, propituje svoje mogućnosti, svoj odnos prema lutkaru i na kraju shvaća da je njezina bit u životu koji joj udahnjuje lutkar.

Pripovjedač, Walt Disney, kojemu je predstava posvećena pojavljuje se kao lik pripovjedača jer su sve etide zapravo bez riječi. Njegovo tematiziranje lutkarstva kao umjetnosti, nažalost nije otišlo u dubinu u pogledu propitivanja odnosa lutkara i lutke. Lutkar se koji puta i pojavi, ali je nažalost sveden na ulogu rekvizitera. Bilo bi efektnije da je uspostavio dijalog s lutkom ili bio prisutan na neki upečatljiviji i snažniji način.

Iako predstavi nedostaje vizualna koncepcija, ne može se poreći likovna dotjeranost svih etida, dojmljiva scenografija i lutke, efektno eksperimentiranje s projekcijama i sjenama, lijepa scenska glazba. Posebno do izražaja dolazi gotovo savršena vještina animacije lutaka, a marionete na dugim koncima je valjda najteže animirati od svih mogućih vrsta lutaka. Stoga, glumce svakako valja pohvaliti jer su umjetnost animacije doveli do savršenstva.

U cjelini, nažalost, virtuozna animacija, glazba i likovnost ne mijenjaju činjenicu da je predstava dramaturški prilično nedomišljena. Ma što ona bila – bojim se da ipak nije fantazija.

  1. BAJKOVITI SVJETOVI LJUDSKE TOPLINE

Neke od predstava s ovogodišnjega PIF-a, oduševile su svojom bajkovitom atmosferom i pričama o junacima tople duše i hrabroga srca.

Tako su Zamrznute pjesme Gradskog kazališta lutaka Rijeka bazirane na motivima istoimene bajke Stjepana Grigorjeviča Pisahova, a tekst predstave i režiju potpisuje Tamara Kučinović.

Predstava govori o dječaku Kostji iz hladnoga grada Arhangelska u Rusiji koji je pomalo smotan i krivo izgovara neke pojmove, ali je osjećajan i topla srca. Zaljubljuje se u djevojčicu Katju čiji je otac službeno boravi u Arhangelsku, te koja pati zbog smrti svoje majke pa ne progovara s Kostjom nijednu riječ do samoga kraja predstave kada shvati da on nije samo čudan dječak koji ju nasmijava, već  netko tko joj je poklonio svoje pjesme i svoje srce.

Likovno rješenje predstave potpisuje Alena Pavlović, a ono je vrlo efektno jer se radi o maloj okrugloj sceni koja se vrti ili se pak otvara ovisno o tome što radnja zahtijeva, ali je istodobno vrlo prikladno za male stolne lutke, realistične i poetične u isti mah. Svjetlo koje je oblikovao Deni Šesnić lijepo dočarava polarni krajolik te svojom blagom prigušenošću kao da podcrtava sjetu maloga Kostje koji se bezuspješno pokušava približiti Katji. Glumci udahnjuju lutkama život s puno emocija koje uspješno prelaze rampu pa vjerujem da je u publici bila još pokoja suza osim moje.

Mislim da najveća vrijednost ove predstave leži upravo u osjećaju koji prenosi gledatelju, a za to je svakako zaslužna režija koje je sve elemente objedinila u takvu cjelinu.

Predstava Vanja Kazališta Karlsson Haus u režiji Alekseija Leliavskog donosi, pak, klasičnu slavensku odnosno rusku bajku o hrabrom seoskom mladiću koji odlazi na put kako bi ubio zmaja koji je potamanio sve ljude osim njegovih roditelja. Na tom putu susreće lijepu pticu-djevojku, ljubav svoga života, i s njom  se vraća kući svojim ostarjelim roditeljima da bi se brinuo o njima.

Poprište radnje je mala kosa konstrukcija po kojoj hodaju, lete ili plivaju male stolne lutke napravljene u naivnom stilu, no upravo u toj njihovoj prividnoj grubosti i nezgrapnosti leži njihova posebnost i ljepota.

Uz tu nisku konstrukciju čuči, stoji ili pak u njoj sjedi jedan jedini glumac – Mikhail Shelomentsev – koji taj bajkoviti svijet stvara pred našim očima s velikom vjerom u lutku i lutkarstvo koja se rijetko može susresti i osjetiti. Odličan je pripovjedač, glumac i animator te ujedno fizički spretan i izdržljiv bez čega ne bi mogao izvesti ovu predstavu potpuno sam.

Predstava zasigurno spada među nekoliko najboljih ostvarenja ovogodišnjeg PIF-a koji nudi lutkarsku umjetnost kakva se u našoj sredini, nažalost, rijetko susreće.

Zanimljivo je da se oba opisana ostvarenja temelje na ruskoj književnosti odnosno predaji te su na neki način hommage slavenskoj ili, specifičnije, ruskoj duši.

  1. LUTKE I NJIHOVI LJUDI

Dvije predstave koje su naročito dobro kombinirale teatar živog glumca s lutkama su Kaštanka i Pinocchio.

Na temelju Čehovljeve novele Kaštanka nastala je istoimena predstava u suradnji Kazališta Virovitica te Kazališta lutaka Zadar, a u režiji Vjere Vidov.

Kaštanka je mala smeđa kujica čiji je vlasnik radnik koji naporno i teško radi, a utjehu nalazi u piću kojemu se prepušta nakon posla. Prilično je strog i grub prema Kaštanki koja ga obožava i veselo maše repom čim ga vidi. Jedne večeri, gazda u svojim tumaranjima gradom izgubi Kaštanku koju pronađe cirkusant te je odvede kući i nazove je Cura. U cirkusantovoj kući se nalaze i gusak Ivan te mačak Fjodor koje cirkusant uvježbava za točke u cirkusu. Nakon Ivanove pogibije nastupati mora i Kaštanka, no njezin je gospodar-radnik iz publike ugleda i pohrli k njoj. Sada se tek vidi koliko on voli svoga psa pa priča sretno završi povratkom Kaštanke jedinom gospodaru kojega je ikada voljela.

Predstava kombinira lutkarsko i glumačko kazalište budući da glumci igraju ljudske likove, a ujedno animiraju i tri životinje – lutke zijevalice. Glumci Sara Lustig, Dominik Karakašić, Irena Bausović i Goran Vučko sjajno animiraju lutke te od njih stvaraju upečatljive i različite karaktere.

Lutke zijevalice su realistički, ali likovno lijepo i zanimljivo riješene na način da ništa ne ograničava mogućnosti njihova kretanja. Glumčeva jedna ruka je u glavi lutke, dok drugom drži tijelo što mu omogućuje bogatstvo kombinacija u animaciji.

Posebno je zanimljivo scenografsko rješenje s pokretnim drvenim sanducima koji se kombiniraju na razne načine te tako stvaraju radnikovu radionicu, ulicu, dom cirkusanta i naposljetku cirkus. Crni kombinezoni glumaca skrivaju odore cirkusanata tako da se zamjena kostima odvija pred očima gledatelja i to vrlo brzo. U svakom slučaju, za kompletni likovni identitet predstave treba pohvaliti Nataliju Burnos. I oblikovanje svjetla Frane Papića optimalno stvara specifičnu atmosferu svih ambijenata, kako interijera tako i eksterijera.

Režija Vjere Vidov vješto spaja sve elemente predstave u cjelinu s likovno vrlo atraktivnim scenskim slikama koje u gledatelju pobuđuju intenzivne emocije, od tuge do radosti. Predstava je u mnogim trenucima i vrlo duhovita no ta duhovitost u neku ruku više proizvodi sjetu nego što pobuđuje smijeh. Priča priču koja završava sretno, ali i daje povoda za razmišljanje o pitanjima koja postavlja – odnos životinje i čovjeka, iskorištavanje životinja u industriji zabave kao i emocije koje povezuju ljude i životinje.

Pinocchio, pak, u izvedbi Novog kazališta iz Nitre, Slovačka, autorski je projekt redatelja, lutkara, glumca i vizualnog umjetnika Ivana Martinke. Iako uglavnom prati najvažnije momente priče o drvenom lutku Carla Collodija, to čini na vrlo nekonvencionalan način. Kao prvo, veliki dio predstave se zbiva u prostoru između dvije skupine publike iako se jedan dio odvija i na pozornici i u prostoru scenske tehnike. Glumci često, katkada za nijansu odveć agresivno upadaju u prostor publike u potrazi za kojekakvim predmetima. Jednog lutka odnosno Pinocchija često animira više animatora (najviše četiri, najmanje jedan) baš kao i lutke mačka i lisice koje postaju sve veće i veće (od mini ginjola do velikih humaneta). Ove specifičnosti lutkarskog kazališta koje dramsko kazalište ne poznaje i ne može ih proizvesti imaju, međutim, svoju bitnu funkciju u priči. Tako veličina mačka i lisice nekako simbolično ukazuje na sve veći utjecaj koji oni imaju na Pinocchija, a činjenica da više lutkara manipulira Pinocchijem ukazuje na njegovu podložnost manipulaciji sa strane onih koji mu ne žele dobro. Predstava kombinira živoga glumca i lutke pa je tako majstor Gepetto živi glumac, a i Pinocchio postaje živi glumac u trenutku kada lutak treba postati pravi dječak.

Priča o Pinocchiju je zapravo idealna priča za lutkarsko kazalište, ali ne zato jer govori o drvenom lutku nego zato jer ukazuje na bitno pitanje koje postavlja lutkarsko kazalište, a to je odnos živog i neživog. Počinje li Pinocchio živjeti tek kada postane čovjek ili je on već živ kao lutka? Što znači biti lutka, a što ljudsko biće? Kako živi lutka, a kako ljudsko biće? Imaju li prethodna pitanja i svoju etičku dimenziju? Dobro je biti čovjek, a ne lutka?

Iako ostaju neodgovorenima, ova pitanja svakako vrijedi postaviti i ova predstava na specifičan način na njih ukazuje. Svakako treba pohvaliti glumce-animatore koji su sjajno obavili svoju zadaću glumeći pripovjedače i ljudske likove te udahnjujući život lutkama. Vizualno rješenje je iznimno upečatljivo, likovno izuzetno lijepo – pogotovo kostimi, ali i lutke. Umjetnik Ivan Martinka predstavio se zagrebačkoj publici iznimnim ostvarenjem i žao mi je što predstavi nije dodijeljena nijedna nagrada.

  1. ČUDESAN SVIJET KAZALIŠTA PREDMETA

Na ovogodišnjem PIF-u mogli smo vidjeti dosta predstava kazališta predmeta. One su međusobno vrlo različite i koriste predmete odnosno materijale na različite načine i s različitim svrhama.

Bijela deva Lutkovnog gledališča Maribor u režiji Nike Bezeljak temelji se na stvarnim događajima koji su prikazani u filmu Priča deve koja je plakala.

Obitelj mongolskih nomada, dječak Ugna, njegovi roditelji te baka i djed očekuju da jedna od njihovih deva okoti svoje prvo mladunče.  Nakon izrazito teškog poroda stiže mala bijela deva koju majka ne prihvaća i ne želi je dojiti. Obitelj pokušava svašta kako bi nagnala majku devu da brine o mladunčetu, ali bez uspjeha. To naročito brine dječaka Ugnu koji se ne može pomiriti s time da bi mala deva mogla uginuti. Obitelj vjeruje da može pomoći jedino obred u kojemu sudjeluje violinist pa Ugna sam putuje u grad da ga pronađe. Na kraju dovodi violinista, a mama deva nakon obreda prihvati svoje bijelo mladunče.

Predstava kombinira kazalište predmeta te kazalište sjena koje se koristi kada treba prikazati složenija događanja poput putovanja ili porađanja deve. Sjene se odražavaju na velikom platnu koje glumci po potrebi pomiču, ali i na malom platnu u obliku mongolske jurte. Posebno je zanimljiva igra s predmetima kojima glumci vješto manipuliraju iako su poprilično veliki. Neodređenih su oblika, ali u kombinacijama tvore ljude i životinje te elemente scenografije. Likovno su riješeni u skladu s vizualnim obrascima mongolske kulture i života. Kostimi su koncipirani kao mongolska narodna nošnja, a njihovi dijelovi po potrebi tvore tijela lutaka koja se spajaju s posebno izrađenim glavama ljudskih likova.

Vizualna posebnost, dobro uigrani i sjajni glumci-animatori (Barbara Jamšek i Miha Bezeljak) te lijepo ispričana priča držali su pažnju i dječje i odrasle publike, a djeca pa ni odrasli nisu mogli odoljeti da nakon predstave iz blizine ne pogledaju i ne dodirnu mekane predmete neobičnih oblika koje su ruke glumaca oživljavale i pomoću njih stvarale poetični svijet ove dojmljive predstave.

Jonathan i Plavi stol kazališta Golden Delicious Ensemble iz Izraela autora i izvođača Inbal Yomtovian  i Arija Teperberga trebala je ponuditi, kako kaže programska knjižica, dva komada kazališta predmeta servirana na istom stolu. To bukvalno jesu dva komada kazališta predmeta jer im je jedina svrha da pokažu razne mogućnosti animacije u dvije različite priče koje nisu ni u kakvoj logičnoj dramaturškoj vezi.

U prvoj priči se animiraju razni materijali od kuhinjskih krpa do plastičnih vrećica koje prikazuju različite životinje u njihovim staništima. Priču priča i predmete animira jedna glumica koja pokušava fingirati stil znanstvenog predavanja za koje gledatelj nije baš siguran ima li ikakvu drugu svrhu osim da se pokaže umijeće animacije.

Drugu priču koja govori o ljubavi, obiteljskim problemima i osveti pričaju glumac i glumica koristeći jabuke, noževe i daske za rezanje. Animacija plodova prirode zapravo i nije toliko velika novost i nije toliko atraktivna, a ostaje nejasno zašto se za tu konkretnu priču koristila baš jabuka. Možda zato jer ih ima raznih vrsta i boja? Bez obzira na to, ostali smo nekako prikraćeni za spoznaju smisla ove predstave.

Nije nam poznato zašto baš ove dvije priče u jednoj predstavi i koja je njihova bitna veza te zašto se koriste baš ti i takvi materijali i predmeti. Lutkarske predstave koje se rade samo zato da bi se prikazala umjetnost animacije, po meni, ostaju bez većeg umjetničkog dometa jer je očito da se njihovi autorski timovi odviše ne bave propitivanjem materijala i smislom kojeg takvo propitivanje treba stvoriti.

Kazalište Puzzle Theatre iz Montreala, Kanada Pifovoj je publici predstavilo dvije predstave – Plastika i Za jednokratnu uporabu među kojima je potonja bila u konkurenciji za nagrade.

Izvođači i autori Pavla Mano i Csaba Raduly su u predstavi Za jednokratnu uporabu koristili samo papirnate maramice koje su hitro vadili iz kutije i u trenutku ih pretvarali u male ljude koji su ulazili u međusobne odnose, slične našima svakidašnjima. Ti se mali ljudi vole, mrze, međusobno se živciraju, surađuju, ne surađuju, udružuju se jedni protiv drugih, uzbuđeni su, ljutiti, u strahu…Lutkari odjeveni u crno ih animiraju na malom stolu za koji je pričvršćen reflektor. S tim se malim ljudima svašta događa – maramice se ravnaju, gužvaju, kidaju baš kao što i ljudi iz međusobnih odnosa izlaze „poravnani“, „izgužvani“ i „pokidani“.

Glumci su pokazali veliko umijeće animacije, a predstava je oduševila publiku koja se pojedinim scenama od srca smijala, no bilo je i momenata kada zbivanja i nisu bila toliko smiješna. Svi ti mali životu na koncu su završili u komadićima koji su pali ispred pozornice. Je li to i naša sudbina?

  1. IMA LI LUTKARSTVO GRANICA ILI IMA NEŠTO OD SRCA DO SRCA…

Pleti mi, dušo, sevdah diplomski je ispit iz lutkarstva na Umjetničkoj akademiji u Osijeku pod mentorstvom Maje Lučić Vuković i Tamare Kučinović uz suradnicu na kolegiju Katarinu Arbanas. Kako se naglašava u programskoj knjižici, autorski je projekt i profesora i studenata. Glumci-lutkari Matea Bublić, Matko Buvač, Andro Damiš, Anna Jurković, Maja Lučić Vuković, Tena Milić-Ljubić, Gordan Marijanović i Luka Stilinović govorili su o tankoj niti između srdaca (sjetimo se pjesme Crvene jabuke) koja se isprepliće, zapetljava, otpetljava, reže, ponovo spaja čvorovima…Oni su međutim, metaforu o tankoj niti doslovno realizirali tj. poigrali su se pravim nitima, raznih boja i vrsta kako bi pričali priče o ljubavi. Pritom su prekrasno pjevali originalni bosanski sevdah koji donosi razne ljubavne priče što su ih glumci prikazivali u igri s nitima.

Ovo kazališno ostvarenje je i glumački, i animacijski i vizualno i glazbeno uistinu vrhunsko jer eksperimentira medijem odnosno šeće po tankoj granici između lutkarstva i vizualnog teatra. Ali to nije puki eksperiment medijem. Posebna mu je vrijednost upravo u spomenutoj realizaciji metafore odnosno u pretvorbi idejnog koncepta u fizički materijal (konce). Jednom kada su to učinili, autorima predstave je moglo biti na volju kakve će slike i kakve će sve ljubavi prikazati pred gledateljima. Tkanje koje su pred nama otkali imalo je izrazito čvrsti potku i osnovu u ideji, u metafori, u smislu.

Bilo bi lijepo da je PIF mogao završiti upravo ovom predstavom koja se poigrava s lutkarskim izrazom, a da je započeo s klasičnim lutkarstvom. Ipak, razumljivo je da se iz raznih razloga program ne može savršeno koncepcijski složiti. Budući da je početak PIF-ovih narednih pola stoljeća bio vrlo uspješan, jedva čekam iduće izdanje PIF-a s iskrenom željom da nas nastavi iznenađivati uzbudljivim dometima domaćega i svjetskoga lutkarstva.

Ozana Iveković