RONDO NAŠEG DOBA

U petak, 14. rujna, u KNAP-u, na zagrebačkoj Peščenici, premijerno je izvedena predstava Rondo prema tekstu Arthura Schnitzlera u režiji Ivane Peroš.

SchnitzlerovRondo svakako je jedan od najpoznatijih komada ovoga bečkogpisca koji je živio i djelovao krajem 19. i početkom 20. stoljeća. I ovo djelo, kao i većina Schnitzlerovih drama, prokazuje licemjerje piščeva vremena i specijalno muško-ženskih odnosa.

Možda bi korektnije bilo da je na programskoj knjižici pisalo Rondo, prema Rondu Arthura Schnitzlera jer je autorica predloška ovoj predstavi u velikoj mjeri intervenirala u original. Tekst predloška, međutim,nije promašio bit originala i zadržao je smisao svake pojedine scene pa čak i neke od replika izvornoga komada.

Rondo ; Ustupio KNAP

Adaptacija Anite Čeko zapravo je prenijela SchnitzlerovRondo u naše doba i našem ga je dobu prilagodila. Tako scenom defiliraju tete „čuvalice“, propali studenti, sveučilišne profesorice, licemjerni advokati, manekenke, netalentirani pisci, poznate glumice te pokvareni političari. Njihovi su dijalozi umnogome prilagođeni govoru navedenih skupina ljudi te vremenu u kojemu živimo i kojemu smo svjedoci.

Schnitzler, kao Freudeov suvremenik, seksualni čin smatra središtem odnosa između muškarca i žene, ali želi prokazati sve laži, slatke riječi, moraliziranje i kajanje koji su oko njega opleteni. Zapravo želi reći da je na toj bazi izgrađena čitava nadgradnja društvenih odnosa koji su u bitnom smislu nedosljedni i pokvareni.  I ova se predstava, po svemu sudeći, drži te temeljne ideje.

Glumci Nikolina Ljuboja i Danijel Radečić odlično su se snašli u svojim ulogama, a morali su ih odigrati desetak vrlo različitih te prikazati širok raspon emocija, raspoloženja i društvenih tipova. U njihovim je kreacijama psihologije taman dovoljno kako likovi ne bi bili neuvjerljivi, a niti previše individualizirani jer su ipak tipični predstavnici određenih društvenih grupa.

Iako je ovaj tekst zapravo savršena podloga za glumačku predstavu, redateljica Ivana Peroš je našla načina kako da ga razigra te zbivanje na sceni učini dinamičnim. U tome joj u velikoj mjeri pomažu scenografija i kostimi Igora Dobranića te glazba Igora Savina. Glazba savršeno dočarava vječno ponavljanje istoga odnosno seksa koji je konstanta svakog prizora, a kostimi pomažu preobrazbi glumaca u pojedine likove. To se presvlačenje zbiva pred našim očima jednako kao što je i scensko rješenje osmišljeno tako da glumci manipuliraju velikim kockama koje postaju kreveti, kauči, fotelje – već prema potrebi. I oblikovanje svjetla Aleksandra Mondecara je riješeno tako da podcrtava temeljnu idejnu potku predstave.

Predstava traje 75 minuta, no drži koncentraciju gledatelja i ne provocira ga da pogleda na sat. To, dakako, znači da je ekipa predstave napravila dobar posao te vjerujem da će predstava biti rado gledana i vrlo dobro posjećivana.

Ozana Iveković