Kraj turističkog pulskog ljeta ritmiziraju optimistične dimenzije festivala Dimensions i Outlook. Kad po kraćim danima i položenim UV zrakama osjetimo naznake jesenje melankolije, oraspoložit će nas očekivanje ta dva festivala koji u Arenu i tvrđavu Punta Christo unose internacionalnu, urbanu, elektroničku, suvremenu glazbenu dimenziju koju bi poželio i zagrebački Muzički biennale 🙂 . A onima kojima zbog osjetljivosti na promjene vremena ili izgubljeno vrijeme ponestalo energije, na ovogodišnjem otvorenju Dimensionsa u antičkoj Areni postavljena je glazbena elektrana, to jest tehnološki up-to-datirani Kraftwerk, s 3D specijalnim efektima.

Pulska Arena – Koncert ; Foto RJ

Sedmi Dimensions počeo je u srijedu, 29. kolovoza 2018. u 19 sati nastupom Debre Ipekel, a slijedile su Nubya Garcia i Josey Rebelle. Čuvajući ‘audiovizualna osjetila’ za udarni dvosatni nastup Kraftwerka, ušli smo u Arenu oko 21h i izravno se suočili s pijanističkim i elektroničkim silnicama Nilsa Frahma. Upravljajući tehnologijom sintetičkog zvuka i živom klavirskom izvedbom Frahm ostvaruje jedinstven autorski amalgam na koji je s oduševljenjem reagirala sve gušća publika oko pozornice. U ritmičkom virtualnom duetu s elektronikom klavir otkriva svoju divlju, nepredvidljivu i još neotkrivenu prirodu. Da li bi se svidjelo Beethovenu, pomislila sam, upravo to popodne ponovo sam slušala posljednje četiri njegove klavirske sonate, o posljednjoj je pisao Thomas Mann u Faustu, kao posljednjoj Beethovenovoj i posljednjoj sonati uopće, jedan od najzačudnijih literarnih opisa glazbenog djela koje sam pročitala. Svidjelo bi se i Beethovenu, sigurna sam, zar nije u najljepšoj od 32 sonate anticipirao jazz, glazbeni genije ne može biti (ob)vezan konvencijama svojeg vremena. A što se tiče suvremenih asocijacija uz izvedbu Nielsa Frahma, sjetila sam se jednog od neponovljivih koncerata Joachima Kühna u Goethe institutu u Zagrebu, njegovog nad klavijaturom u sinergiji zvuka izvan vremena i žanra. Ili filmskih klavirskih dodira golog Harveya Keitela u emocionalnom ‘Pianu’ Jane Campion. Na vrhu Line up-a otvorenja ovogodišnjeg Dimensionsa postavljen je s razlogom i pravom Kraftwerk, ali na neki način, u svojoj vlastitoj autorskoj kategoriji, Niels Frahm ostvario je zvjezdani nastup.

A onda je, poslije intermezza Josey Rebelle, koji je iskorišten za postavu pozornice za 3D projekcije (na ulazu smo dobili očale), pred popunjene tribine i mravlje uznemiren tlocrt parter (koliko ljudi, zapravo, može stati u Arenu, u gladijatorsko doba moglo ih je biti više od dvadeset tisuća, ali bile su u funkciji i drvene tribine), u moćnoj množini, u grmljavini aplauza, došli su Kraftwerkovci.

Desetljećima poznate avangardne glazbene ikone pokazuju mogućnosti kreativnog kontinuiteta i razvoja korištenjem novih tehnoloških mogućnosti. Ne samo u pogledu 3D tehnologije, već ukupnog glazbenog stava. Angažirani, društveno svjesni, subverzivni, ironični, robotični, ali glazbeno kompetentni, ukazuju na pritiske suvremene stvarnosti u kojoj i brojke mogu biti nadređene čovjeku. Nastup počinje brojanjem Eins, Zwei, Drei etc, s 3D projekcijama brojki i njihovom koreografijom u diktatorskom ritmu. I druge teme su tehnološke mogućnosti i prijetnje automatiziranog i digitaliziranog vremena (atomske centrale koje su ‘doživjele’ havarije…) ili iluzije potrošačkih mogućnosti (Autobahn prikazan kao u videoigri, uz utrku Volkswagena i Mercedesa s metaforičkim ishodom). U jednom od duhovitih futurističkih videoilustracija, ‘svemirski tanjur’ kruži iznad Arene, a kao ilustracija jednog od starih hitova priređena nam je 3D starinska modna revija s modelima u crnobijeloj tehnici i haljinama stisnutim u struku.

Kraftwerkovsku energetsku razinu preuzeo je Moodymann pola sata poslije pola noći, s predviđenim trajanjem do dva sata ujutro. Bila je to prva noć glazbenog programa koji traje pet dana i noći. Ima li boljeg načina na koji se može povezati ljeto s prvim datumima rujna?

Ada Jukić, u Puli 31.08.2018.