13/07/2018to28/08/2018

Na konferenciji za medije održanoj u utorak, 26. lipnja u 13 sati u velikoj dvorani Novinarskog doma, predstavljena je 18. sezona kazališta Ulysses.

Na konferenciji su govorili osnivač kazališta Rade Šerbedžija, umjetnička voditeljica Lenka Udovički te direktor produkcije Ulyssesa Duško Ljuština. Povodom predstavljanja programa, novinarima su se obratili i koreograf predstave “Bakhe” Staša Zurovac, koreografkinja prestave “Rollercoaster” Katarina Đurđević, glumac u predstavama “Pečat” i “Ciganin, ali najljepši” Goran Grgić, autor predstave “Pečat” Borna Vujčić te redatelj predstave Kristijana Novaka “Ciganin, ali najljepši” Ivica Buljan.

Press konferencija ; Foto RJ

U sklopu ovogodišnje sezone, koja se održava od 13.7. – 28.8. na Malom i Velikom Brijunu, bit će izvedeno deset kazališnih naslova i tri koncerta, a premijerno se priprema predstava “Bakhe” Euripida, u režiji Lenke Udovički.

Program 18. sezone KAZALIŠTA ULYSSES

Raspored izvedbi

13. srpnja, TVRĐAVA MINOR, MALI BRIJUN
Koncert Rade Šerbedžija, Zapadni kolodvor i prijatelji
Poseban gost: Vlado Kreslin
Polazak broda u 20,30 h

14. srpnja, TVRĐAVA MINOR, MALI BRIJUN
Koncert Miroslav Tadić & Braća Teofilović
Gost: Yvette Holzwarth, violina
Polazak broda u 20,30 h

15. srpnja, TVRĐAVA MINOR, MALI BRIJUN
Rollercoaster
Režija: Katarina Đurđević
Produkcija: Zagrebački plesni centar
Polazak broda u 20,30 h

19, 20, 21. srpnja, TVRĐAVA MINOR, MALI BRIJUN
Sofoklo: Antigona – 2000 godina kasnije
Režija: Lenka Udovički
Produkcija: Kazalište Ulysses
Polazak broda u 20,30 h

27., 28., 29., 30., 31. srpnja i 1., 2., 3., 4. kolovoza TVRĐAVA MINOR, MALI BRIJUN
Euripid: Bakhe
Režija: Lenka Udovički
Produkcija: Kazalište Ulysses i Zagrebačko kazalište mladih
Polazak broda u 20,30 h

7. kolovoza LJETNO KINO, VELIKI BRIJUN
Glumac…je glumac….je glumac
Režija: Zihah A. Sokolović
Polazak broda u 20,00 h

9., 10., 11., 12. kolovoza TVRĐAVA MINOR, MALI BRIJUN
W. Shakespeare: Kralj Lear
Režija: Lenka Udovički
Produkcija: Kazalište Ulysses
Polazak broda u 19,30 h

13. i 14. kolovoza ETNOGRAFSKI MUZEJ, VELIKI BRIJUN
Borna Vujčić: Pečat
Režija: Lea Anastazija Fleger
Polazak broda u 20,00 sati

15. kolovoza LJETNO KINO, VELIKI BRIJUN
Kobajage, donijela me roda
Režija: Zijah A. Sokolović
Polazak broda u 20,00 sati

16., 17., 18. kolovoza, TVRĐAVA MINOR, MALI BRIJUN
Shakespeare ljetne noći
Autorski projekt Lenke Udovički, Željke Udovičić Pleština, Nigela Osbournea i Rade Šerbedžije
Režija: Lenka Udovički
Produkcija: Kazalište Ulysses
Polazak broda u 18:45 h

20., 21. kolovoza, LJETNO KINO, VELIKI BRIJUN
B. Brecht: Dobri čovjek iz Sečuana
Mentori: Lenka Udovčki i Rade Šerbedžija
Produkcija: Studij Gluma i mediji Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci
Polazak broda u 20 h

23. kolovoza, TVRĐAVA MINOR, MALI BRIJUN
Koncert – Vlatko Stefanovski
Polazak broda u 20,30 h

27., 28. kolovoza, TVRĐAVA MINOR, MALI BRIJUN
Kristian Novak: Ciganin, ali najljepši
Režija: Ivica Buljan
Produkcija: Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu
Polazak broda u 20,30 h


Predstava:
Rollercoaster

Svaki dan nosi nove izazove.
I iste poslove.
Kako ispuniti sve dnevne obveze, biti neumorna, odgovorna, a ipak se i zabaviti?
Je li život ono što same odlučujemo ili nas rutina svaki put nadvlada i pobijedi naše odluke? Jednoličan ritam života, mehanički način rada, po navici, sa svom težinom i brzinom, dobiva novu dimenziju kad se pojavi mogućnost za ljubav.
Koga izabiremo?
Što ustvari želimo?
Je li spas u ljubavi ili je ljubav još jedna cigla u zidu naših odveć kompliciranih života?
Je li žena u suvremenom društvu heroj ili žrtva?
Rollercoaster nudi odgovore na neka od tih pitanja.

Autorica: Katarina Đurđević
Umjetnička suradnja: Jasna Grujičić
Koreografija: Adrijana Barbarić Pevek, Katarina Đurđević, Petra Valentić, Lucija Šerbedžija
Izvedba: Adrijana Barbarić Pevek, Ivo Borić, Marko Serdarević, Lucija Šerbedžija, Petra Valentić
Video: Mario Borščak
Oblikovanje svjetla: Marino Frankola
Studio i montaža zvuka: Robert Nappholz / Audio studio Debelji

Koprodukcija: Udruga profesionalnih plesnih umjetnika PULS, Zagrebački plesni centar


Predstava:
Sofoklo: Antigona

Ova predstava scenski propituje mitsku priču iz davnih vremena, priču koju je Sofoklo pisao i njome opisao vrijeme rađanja europske civilizacije u mukama, pobjede nad barbarizmom, i tako politički aktualno, kritički suvremeno zauvijek obilježio dramsko pismo koje poznajemo. Istovremeno, to je priča koja nas upravo danas spretno sustiže i tjera da zastanemo, osvrnemo se i prepoznamo sebe, preispitamo vlastite stavove u ovom našem (ne)vremenu – kako interpretacijom mita tako i dokumentarističkim dramaturškim intervencijama koje otvaraju prostor diskusije o postojanju te teme kroz tisućljeća.

Antigona, koja istom ljubavlju voli oba brata – onog koji se borio na “pravoj” strani i onog koji je pao boreći se na “krivoj” – hoće unatoč zabrani pokopati brata. Obitelj pak želi pokopati sina usprkos dugotrajnoj potrazi za njegovim posmrtnim ostacima te birokratskim i drugim apsurdima koji prate tu potragu (npr. premještanje kostiju ili bešćutnost formulara koji je potrebno ispuniti). Svi oni traže svoj mali komadić Pravde da bi pronašli neki završetak – onaj koji bi možda mogao prekinuti lanac nesreće koja nas prati “iz roda u rod” – i time otvoriti mogućnost novog Početka. Antigona nikako nije romantična slikovnica povijesti grčkih mitova, već pukotina u političkom prostoru trajanja mita koji se obraća nemirnoj sadašnjosti. Jer antički komadi su poput naših života, izrasli u stvarnosti prepunoj krvi i zločina, u buci i metežu. Zato Sofoklov literarni izričaj u ovim našim složenim vremenima – imajući u vidu burna događanja u svijetu i pogotovo gustu dramatičnost zbivanja u našoj regiji – ne gubi snagu, već naprotiv, postaje sve jači. On svakom dobu pokazuje i prokazuje njegovo pravo lice iz neke druge, nove perspektive, odolijevajući svojom univerzalnošću zamkama promijenjenih okolnosti.

Čeprkajući po rubnom – koje Sofokla vodi s jedne strane poetskim, s druge pak neumoljivo izravnim pesimizmom prema Euripidu – zatekli smo ovu i ovakvu Antigonu. Ne, dakle, onu koja svoju junakinju definira kao tragičnu heroinu borbe za pravdu, pribavljajući joj tako sigurnost u galeriji mitoloških likova, već onu koja svojim djelovanjem zaoštrava problem demokracije do raspada značenja samog pojma. To je historijski terorizam. Gdje je taj trenutak, koji se doduše mijenja prema povijesnom određenju vremena i sa sigurnošću utvrđuje ispravnost političkog čina kako Antigone, tako i Kreonta, pa onda Izmene, Hemona, Tiresije? Koja je razlika između Prava i Pravde? Muškog i ženskog principa? Tko je ovlašten prepoznati granicu između anarhije i totalitarizma? Kako osigurati prostor “između”? To su neka od pitanja koja smo pronašli u ovom tekstu i pokušali ih postaviti ovim uprizorenjem bez ambicije da sami određujemo Antigonin čin kao herojski i isključivo etički ili pak teroristički i isključivo politički. Iako, naravno, sam dramski tijek daje za pravo činu pojedinca – bio on “svetački” ili “teroristički” – a ne državi, jer kao što, nažalost, dobro znamo – “svi su mrtvi jednaki”. Bez ambicija da sudimo o Kreontu kao tiraninu ili

pak čovjeku koji pokušava pronaći red da bi osigurao egzistenciju ili koegzistenciju drugih i s namjerom da u tipološkoj analizi države i građanskog društva prepoznamo Izmenu kao primjer poklonika filozofije konformizma, zatim Hemona, koji donosi hamletovsku dilemu i konačno odustaje, ne pristaje na nepotizam i tako svoju etičnost ostavlja neupitnom, Euridike, promatrača ili lude, koja od samog početka ili ne razumije ili, što je vjerojatnije, zna, ali je ostavljena bez mogućnosti reakcije okolnostima. Teatar ostaje mjesto različitih estetika, ali prestaje biti alibi za nepostavljanje pitanja, za nepostojanje emocija. Mogućnost, odnosno, nemogućnost odgovora na ta pitanja Sofoklo izriče riječima: “Od svih nesreća najveća je ljudska glupost.” Kada se njoj dopusti, pozivajući se na povijesno iskustvo, proglašavanje istine, otvara se prostor u kojem i protiv naših htijenja i volje nastupa terorizam historije.

Ova se predstava koristi mitom, kao uostalom i sam Sofoklo, tek kao svima poznatom pričom koju je upravo zato moguće prepoznatljivo konvertirati, interpolirati dokumentarno, njome pokazati i provocirati sjećanja. Ona postaje sredstvo koje osigurava mogućnost da se analizira poslijeratno vrijeme (kako kod Sofokla tako i kod nas) obremenjeno naslijeđem, a istovremeno u strahu od onoga što dolazi. Tako mitski likovi ostaju njegovi, ali postaju i naši suvremenici – rastrgani prilikama koje su ih zatekle, moralnim dvojbama, pogrešnim odlukama. Jedino u što mogu biti sigurni jest da se “uvijek pojavi neki ili nečiji Bog i uništi ih”.

Mi moramo progovoriti, naravno, o aktualnom vremenu, otvoriti dijalog o pitanjima koja nas muče i okružuju, o prevrtljivosti naroda koji se uvijek istim žarom priklanja pobjedničkoj strani, a s druge strane o problemu svima poznatog vlastohleplja i ratova, pa time i povijesti, koja ne samo da određuje nego i upravlja našom sadašnjošću. Zato pravdoljubivog pojedinca u sukobu s korumpiranim političkim sustavom napuštaju svi: vlast, građani, a protiv njega je i birokratski aparat. Pravda ne koristi pravu: prava istina nije dobrodošla.

Taj problem licemjerja zaogrnut u ponašanje većine u ovom komadu prepoznajemo iz vlastita iskustva, koje smo stekli u društvu na koje smo osuđeni. Ta vrsta manipulacije vlašću, manipulacije masama, manipulacije javnim mišljenjem, u kojoj je laž konstanta ponašanja a svaka se kritička misao proglašava izdajničkom i neprijateljskom, na ovim je našim prostorima, na Balkanu, posebno aktualna.

Sva ta buka i metež zločina i smjena vlasti rasadnik su u kojem najčešće uspijevaju upravo pogrešne odluke protagonista, koji tek naknadno spoznaju uzaludnost svojih činova i svojom nas sudbinom upozoravaju da začarani krug osvete za događanja u prošlim vremenima ne može donijeti mir – jer ne dozvoljava novi Početak. Nada jest u pokušaju da se iz tog kruga hrabro iskorači.

U trenutku kada ti i takvi odnosi, istrgnuti iz vremenskog kontinuiteta, potraže narativnu formu, udaljavaju se od klasičnog tijeka radnje i odlučuju se za fragmentarnu dramaturgiju koja omogućuje miješanje prostora i vremena, što opravdava i sadržaj. Tako sami odnosi postaju i oblik teatarskog izričaja. Njihov se diskontinuirani kontinuitet ogleda i u strukturi, koja je onda u stanju pratiti njihove emotivne izbore ponašanja. No svojim akcijama likovi ne upiru prst samo jedan u drugoga, već prijete i nama, narušavajući našu malograđansku zaštićenost. (Željka Udovičić Pleština)

Koprodukcija: Scena MESS, Kazalište Ulysses

redateljica: LENKA UDOVIČKI
prijevod: SVETLANA SLAPŠAK
suradnik dramaturg: SANJA BOJANIĆ
kostimografkinja: BJANKA ADŽIĆ URSULOV
scenografkinja: MIRNA LER
video: MARTINO ŠESNIĆ
skladatelj: NIGEL OSBORNE
koreografkinja: IVANA KALC
scenski pokret: MLADEN VASARY
oblikovatelj svjetla: ANDREJ HAJDINJAK
oblikovatelj zvuka: DAVOR ROCCO

Antigona, kćer Edipa i Jokaste MAJA IZETBEGOVIĆ
Izmena, Antigonina sestra DŽENANA DŽANIĆ
Kreont, vladar u Tebi, Jokastin brat i Antigonin i Ismenin ujak RADE ŠERBEDŽIJA
Hemon, sin Kreonta i Euridike, Antigonin zaručnik ERMIN BRAVO
Tiresija, slijepi prorok DAMIR URBAN
Euridika, Hemonova majka KATARINA BISTROVIĆ-DARVAŠ
Zborovođa JELENA LOPATIĆ
Dječak VEDAD SULJAGIĆ

Obitelj
Majka KATARINA BISTROVIĆ-DARVAŠ
Otac RADE ŠERBEDŽIJA
Kćer MAJA IZETBEGOVIĆ
Mlađa kćer DŽENANA DŽANIĆ
Sin ERMIN BRAVO

Zbor
STUDENTI ODSJEKA ZA GLUMU PRI AKADEMIJI SCENSKIH UMJETNOSTI SARAJEVO I STUDIJA GLUMA I MEDIJI SVEUČILIŠTA U RIJECI Darja Badnjević, Mak Čengić, Mirjana Đan, Nika Ivančić, Lovro Ivanković, Aleš Kranjec, Anđela Kusić, Emir Mulalić, Dina Mušanović, Nikola Nedić, Maja Ožegović, Mirta Polanović, Dino Sarija, Tena Antonija Torjanac, Marko Brajić


Predstava:
Euripid: Bakhe

PRODUKCIJA: Kazalište Ulysses
MJESTO ODRŽAVANJA: Tvrđava Minor, Mali Brijun
PREMIJERA: 28.07.2018.

– Bojiš li se da ćeš poludjeti?
– Uvijek.

Na grupnoj psihoterapiji nalazi se dvanaest žena. Svaka sa svojim teretom i žudnjama traži utočište od patrijarhalnog, kapitalističkog, nemilosrdnog svijeta u kojem je postalo nedopustivo pokazati bilo kakvu slabosti ili izgubiti kontrolu. Na putu oslobođenja od stanja prisilne normalnosti one ulaze u mitski svijet Euripidovih Bakhi, oživljavajući potisnute potrebe te zamagljujući granice između grada i divljine, čovjeka i zvijeri, Grka i barbara, neba i zemlje. Suvremene bakhe odvode nas na dubinsko putovanje u prirodu čovjeka: kroz vječiti sukob apolonskog i dionizijskog načela, razuma na kojem je uspostavljena zapadnjačka civilizacija i naših iskonskih nagona, strahova i potreba.

cijela će zemlja
zaplesati
čim družbe povede Dionis
u goru
u goru
gdje gomila boravi žena
koje je Dionis podbo
da se od tkalačkog stana udalje

Dionis ili Bakho, antički bog vina, plodnosti, ekstaze i kazališta, odvlači žene, sputane društvenim okvirima, u šumu gdje postaju njegove divlje, pijane, orgijastične svećenice – bakhe. U grčkom teatru 5.st.pr.Kr. ovaj komad igrali su isključivo muškarci koji su utjelovljivali i muške i ženske uloge. Redateljica Lenka Udovički odlučuje izokrenuti ovaj povijesni odnos moći te Bakhe postavlja s dvanaest vrsnih glumica kako bi pozornicom ovog puta ovladale samo žene! Pitanje roda, spola, muškog i ženskog načela provlači se kroz priču o otvaranju puta svakojakim (ne samo prihvatljivim) emocijama, ruši konvencionalne rodno determinirane uloge i njihove granice na putu ka prihvaćanju ranjivosti kao moguće snage te nenasilja kao moguće vladavine.

Predstava se oslanja na moćnu suigru glume, pokreta i glazbe te magične prirode brijunskog otočja. Glazba je skladana na temelju materijala dobivenih medicinskim mjerenjima emocionalnih stanja glumica – rada srca, disanja i moždanih aktivnosti. Ovakvim pristupom gledatelji će svim osjetilima biti uronjeni u vanjsku predstavu unutrašnjosti svoje, ljudske prirode, u zajedničkoj čežnji za (ne)dohvatljivom slobodom.

Sendi Bakotić
Režija: LENKA UDOVIČKI
Dramaturgija: ŽELJKA UDOVIČIĆ PLEŠTINA
Pokret i koreografija: STAŠA ZUROVAC
Glazba: NIGEL OSBORNE, DAVOR ROCCO
Kostimografija i scenografija: BJANKA ADŽIĆ URSULOV
Korepeticija: VALNEA ŽAUHAR
Dizajn svjetla: ANDREJ HAJDINJAK
Stručni suradnik – psihijatar, psihoanalitičar: STANISLAV MATAČIĆ
Asistentica režije: SENDI BAKOTIĆ

Igraju:
Dionis: KATARINA BISTROVIĆ DARVAŠ
Pentej: IVANA KRIZMANIĆ
Kadmo: DUBRAVKA MILETIĆ
Tiresija: LUCIJA ŠERBEDŽIJA
Agava: SENKA BULIĆ

Bakhe:
LUCIJA BARIŠIĆ
HRVOJKA BEGOVIĆ
JELENA GRAOVAC
MILICA MANOJLOVIĆ
DORA POLIĆ VITEZ
BARBARA PRPIĆ
URŠA RAUKAR


Predstava:
Z. Zijah A. Sokolović: Glumac… je glumac… je glumac

U impresivan glumački i autorski put Zijaha A. Sokolovića upisano je više od pedeset filmova, dvanaest televizijskih serija, stotine uloga na kazališnim pozornicama, više od šezdeset nagrada za umjetnički rad i edukacijske teatarske projekte – te autorstvo monodrama koje su od ovog glumca, redatelja, sveučilišnog profesora i autora stvorile neku vrstu teatarske institucije – jedinstvene autorske osobnosti na našim prostorima.

Njegova kultna monodrama Glumac… je glumac… je glumac igra se već 37 godina i izvedena je više od 1600 puta. Monodrama o kojoj je u svijetu napisano više od 500 kritika i tekstova premijerno je izvedena na MESS-u u Sarajevu 1978. godine, a otad ju je, osim Zijaha A. Sokolovića, igralo još 19 glumaca na pet jezika u dvadeset zemalja svijeta.

U Prologu monodrame ironizira se ovisnost stvaranja kazališne iluzije o društvenim prilikama i drugim logističkim preduvjetima koji su navodno nužni za stvaranje predstave. Kroz priču o nevoljama sa scenografijom za čiji prijevoz ministarstvo nije platilo kamion – zbog čega se predstava „ne može održati“ – glumac problematizira položaj umjetnika u društvu i nerazumijevanje institucija „zaduženih“ za kulturu i umjetnost. Iz golog monologa i glumačke igre na sceni „izrasta“ srednjovjekovni dvorac, imaginarna scenografija za bajku o princu i djevojci koju treba osloboditi iz zatočeništva. Ova iluzija oslanja se jedino na igru jednoga glumca, bez partnera i bez teatarske logistike. Ogoljen i sam na pozornici, glumac ostvaruje živu komunikaciju s gledateljima koji postaju aktivni sudionici predstave i jedini partneri u glumačkoj igri. Tako prvi dio završava komičnom katarzom uprizorenja oslobađanja princeze u suradnji s gledateljima – kad predstava, koja je zbog scenografije „otkazana“, navodno počinje, iako traje od trenutka kad se glumac pojavio na pozornici.

Dramaturgija drugog dijela monodrame temelji se na kolažu prizora stvarnog glumčevog života, koji uključuju fragmente glumačkih monologa i citata iz dramske književnosti. Vješto baratajući dramskim vremenom, glumac kreira cikličku priču o glumačkoj i ljudskoj sudbini, ali i dočarava moć vlastite pozicije iz koje samo jedan čovjek, snagom svoje glumačke ekspresije, gledateljima donosi umjetničko djelo.


Predstava
William Shakespeare: Kralj Lear

Od svih kraljevskih Shakespeareovih drama Kralj Lear više od svih zahtijeva uvođenje u pejzaž. Čak i najiluzionističkija scenografija, dekoracija je, kako primjećuje Kott, proizvoljna i nedostatna. Uvođenje Leara u pejzaž, izbor vremena, neprestano otvara pitanje: gdje i kada?

Ideja da se Lear postavi na Malim Brijunima, otoku, na Tvrđavi, negdašnjem austrougarskom fortifikacijskom objektu, u vrijeme završnice Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske, nakana je kazališnog odgovora na pitanja gdje i kada. To je vrijeme kada se formira nova karta Europe. Iz sna ili ludila? Što je vlastodršcima ludilo a što su oni ludilu, postavlja se kroz ovog Leara. Ludilo od profesije (Luda), od izbora (Leare), od patnje (Kent, Edgar) kao štit prognanika, izopćenika i potraga za skrovištem, utočištem od dnevnog, pragmatičnog ludila pohlepnih i intrigama sklonih. Prijetnja i zlo, povijesni usud u svakom tronu, nosi zlu kob, zlu krv i pravednost se na začudan način regenerira. Sve suludosti postanu kad-tad zastrašujuća ludost. Ovakva ili onakva, koja više ne razlikuje mržnju i samilost. Što znači pobjeći u zaklonište i osvrnuti se pred raspalim iza sebe? Tko će nakon Leara zasjesti na tron?

I što je tron? Što je europski tron nakon 1918. godine gdje je ova kazališna inscenacija vremenski smještena? Sva ova pitanja postavljena su kroz inscenaciju Leara u prostoru otočnog okružja kojim je europska povijest protutnjala. Produkcija je zahtijevala vrhunsku izvedbu, polog patnje i stava ljudi koji su predstavu radili, daleko od ritualnog odrađivanja kazališnog posla u egzotičnom prostoru. Ljepota ima svoju odgovornost.

Redateljica LENKA UDOVIČKI
Prilagodba BORISLAV VUJČIĆ
Scenografija RICHARD HOOVER, DAMIR MEDVEŠEK
Kostimografkinja JAGODA BUIĆ-WUTTKE
Oblikovatelj svjetla MILJENKO BENGEZ
Koreografkinje KATE FOLEY, ANI UDOVIČKI
Skladatelj i dirigent NIGEL OSBORNE
Jezična savjetnica MARINA VUJČIĆ
Asistent redatelja MARIN LUKANOVIĆ
Lear, britanski kralj RADE ŠERBEDŽIJA
Francuski kralj IVAN ĐURIČIĆ
Vojvoda od Burgundije MARKO JURAGA
Vojvoda od Cornwalla, Reganin muž FILIP DETELIĆ
Vojvoda od Albanyja, Gonerilin muž NENAD CVETKO
Grof od Kenta ZORAN GOGIĆ
Grof od Gloucestera MIODRAG KRIVOKAPIĆ
Edmund, nezakoniti sin Gloucesterov FRANO MAŠKOVIĆ
Edgar, sin Gloucesterov BOJAN KRIVOKAPIĆ
Oswald, sluga Gonerilin LOVRO IVANKOVIĆ
Luda MLADEN VASARY
Prvi vitez, Glasnik DUŠKO GOJIĆ
Goneril, kći Learova KSENIJA MARINKOVIĆ
Regan, kći Learova LUCIJA ŠERBEDŽIJA
Cordelia, kći Learova NINA ŠERBEDŽIJA / ANJA SABOL
Gloucesterov vodič SERGEJ GAJIĆ
Kraljev orkestar Mostarska sinfonietta
Vox populi Putokazi
Dirigentica Tijana Vignjević


Predstava:
Borna Vujčić: Pečat

Granica između utopije i distopije može biti sablasno tanka. Do toga će neizbježno doći svatko tko pokuša zamisliti idealno društvo, ako prije ne dođe do toga da je i jedno i drugo neostvarivo, pa izgubi hrabrost za daljnju potragu. Ipak, pored svih poriva koji se u nama poput neodanih velikaša bore za prevlast, nagonu za zamišljanjem boljega možda se i najteže oduprijeti.

Ovo naročito vrijedi za umjetnike. Jer njima je neobuzdivo maštanje svakidašnja stvarnost, a političko uređenje zajednička je stvarnost svih nas.

U ova razmišljanja često ulazimo ne očekujući eureka trenutak koji će spasiti čovječanstvo, uvjereni da je tako nešto nemoguće. Ipak, maštamo. Zanosimo se fantazijom društva bez kontrole, pa se začas prestrašimo dublje pomisli na takav svijet. A kad okrenemo ploču i pomislimo kako je čovjeku vodstvo suđeno, suočimo se sa sjećanjima na mnoge koji su snažnom vlašću svoje narode unakazili.

Radi se, dakle, o problemu čije je rješavanje posao u rangu Sizifovog. A razlog tome je, postat će jasno svima koji zapadnu u ovu beskonačnu petlju uzaludnoga, ljudska narav. Neki se u njoj trude vidjeti neiskvarenu dobrotu, ali od toga ih lako može razuvjeriti svaka dnevna novina. Teško je reći je li sablasno ili tužno pomiriti se s tim da nema drugog krivca za ove nepravde od nas samih.

‘Pečat’ je proizvod ovih razmišljanja od kojih nema kruha, ali može biti drame. Neki će reći da se radi o autorskom sadizmu. Poput zlostavljanog djeteta koje samo prijeđe u nasilnike, možda je neizbježno iskaliti vlastitu frustraciju pokušajima rješavanja nerješivoga tako da se u isti položaj stavi druge. Pa makar oni u stvarnom svijetu ne postoje.

Borna Vujčić

Redateljica: LEA ANASTAZIJA FLEGER
Kostimografkinja: IRENA SUŠAC
Scenografkinja: MARTA CRNOBRNJA
Dizajn svjetla: NIKŠA MRKONJIĆ

Aleksej: GORAN GRGIĆ
Josip: SILVIO MUMELAŠ
Ivana: KATARINA STRAHINIĆ


Predstava:
L. Udovički, N. Osborne, Ž. Udovičić Pleština, R. Šerbedžija: Shakespeare ljetne noći – varijacije

Četiri stotine godina prošlo je od njegove smrti i stoga sa svih svjetskih pozornica “pljušte” njegove neprolazne misli, dobro poznati stihovi, legendarni zapleti. Stižu do publike na različitim jezicima, novim prijevodima, drugačijim čitanjima – ali istom snagom potvrđujući njegovu veličinu, neprolaznost i suvremenost.

Ova predstava, taj Hommage, teatarski će “prošetati” gledaoca od Shakespearovog doba do danas oslanjajući se na njegove sonete te odabrane motive kraljevskih kronika, tragedija, ali mitskih scena ljubavnika. Riječ, pokret i glazba vodit će nas kroz dramaturšku strukturu koja će svoju priču tkati upravo u suodnosu stiha i njegove scenske interpretacije i transformacije kroz ta četiri stoljeća, ali prije svega s namjerom na razotkrije njegovu suvremenost koja odabranim scenama glasno progovara o (ne)društvenim okolnostima koje nas zatiču, o izbjeglicama, onima na vlasti i onima koji ih smjenjuju, o pojedincu izgubljenom u u turbulentnim vremenima u potrazi za vlastitim identitetom. Svi ti modusi scenskog izričaja bit će jednakopravni kako bismo uspjeli oživotvoriti atmosferu kazališne čarolije koja je imanentna njegovom djelu. To smatramo važnim polazištem – jer trajanje kroz vrijeme sve većom umjetničkom snagom – doista jest čarolija.

Pored toga, ova predstava odabirom tema i motiva pokazuje i zašto je Shakespeare upravo bolno aktualan, zašto je tako bezobrazno moderan i nama blizak. Jer i danas se koriste “Mišolovke” da bi se raskrinkali krivci, prevarom se otimaju visoki položaji, ljudi nestaju u brodolomima, oluje stvaraju uvijek nove Kalibane.

Režija: LENKA UDOVIČKI
Dramaturgija: ŽELJKA UDOVIČIĆ PLEŠTINA
Glazba: NIGEL OSBORNE
Aranžman i dizajn zvuka: DAVOR ROCCO
Kostimografija: BJANKA ADŽIĆ URSULOV
Dizajn svjetla: ANDREJ HAJDINJAK
Koreografija: STAŠA ZUROVAC
Scenski govor: RADE ŠERBEDŽIJA
Korepetitorica: VALNEA ZAUHAR
Umjetnički suradnik: MLADEN VASARY
Asistent režije: ALEKSANDAR ŠVABIĆ

Igraju: Maja Posavec, Katarina Bistrović Darvaš, Anja Sabol, Marta Čaržavec, Ana Marija Brđanović, Ivan Čulo, Mario Jovev, Martin Grdjan, Vanda Velagić, Deni Sanković, Sara Blažić, Gala NikoliĆ, Tonka Mršić, Sendi Bakotić, Romina Tonković, Nataša Veselinović

Glazba: Katarina Evetović, Marija – Katarina Jukić, Livajić Lovro, Norac Branimir, Uran Linda, Rocco Nikola, Dugandžić Mia, Matija Kasaić Drakšić.


Predstava:
B. Brecht: Dobri čovjek iz Sečuana

U ovoj alegoričnoj drami Bertolta Brechta tri se boga spuštaju na Zemlju u potrazi za bar jednim dobrim čovjekom kako bi dokazali da svijet koji su stvorili nije ispao potpuni promašaj. Jedini dobri čovjek, prostitutka Šen Te, pronađena je u bijednom kineskom gradu Sečuanu i muči se više nego ikad, rastrgana između nagona da svima udovolji i da se zauzme sama za sebe. Kako bi se očuvala, pribjegava drastičnim sredstvima…

Četrnaest mladih glumaca će uz živu glazbenu pratnju, kroz brehtijanski začudnu glumu, pjesmu i pokret inspirirane kineskom operom i Shanghai jazzom, ispričati priču o jedinom dobrom čovjeku i njegovoj sudbini. Pa ćemo se zapitati: jesu li nam potrebni drugi bogovi, drugačiji ljudi, ili drugačiji svijet? I što mi osobno možemo učiniti oko toga?

Mentori: doc. art. Lenka Udovički i prof. emeritus Rade Šerbedžija
Asistentica: Jelena Lopatić
Pokret i koreografija: Staša Zurovac
Glazba: Nigel Osborne
Korepetitorica: Valnea Žauhar
Autor pratnje, oblikovatelj instrumenta i izvođač: Ivan Valušek
Scenografija: studentica APURI Paola Lugarić

Igraju studenti 3. godine studija ‘Gluma i mediji’:
Sendi Bakotić
Sara Blažić
Ana Marija Brđanović
Marta Čaržavec
Martin Grđan
Mario Jovev
Tonka Mršić
Gala Nikolić
Anja Sabol
Deni Sanković
Romina Tonković
Vanda Velagić
Nataša Veselinović


Predstava:
K. Novak: Ciganin, ali najljepši

Sandokan zvani Sandi zaljubi se u Međimurku Milenu, bijelu ženu iz susjednog sela Sabolščaka. Ona, rastavljena u kasnim četrdesetima, nepravedno izbačena s posla, vraća se u rodnu kuću gdje se mora brinuti za svojeglava djeda. Nuzat, Kurd iz Mosula napušta obitelj i zemlju koju je zahvatio rat, u potrazi za obećanim životom u Calaisu. Plančić, PR iz zagrebačke policijske uprave poslan je na teren da zataška ubojstvo koje može eksplodirati u nasilje i veliki politički skandal. Veteran Domovinskoga rata održava krhki mir u selu, a policajac na zalazu karijere opsjednut je vizijama kao iz apokaliptičke TV serije Leftovers.

Ovi osebujni antijunaci nisu tipizirani predstavnici svoje etničke ili socijalne skupine, oni su plemeniti marginalci koji svojim ponašanjem odudaraju od stereotipa i na empatičan način ruše slike o predrasudama koje društvo gaji o njima. Priče se račvaju i na kraju spajaju oko krvavog ubojstva. Raskošna naracija obuhvaća precizno ispripovijedane biografije iz četiri kulturološka kruga. Novakov je roman precizna socijalna i emotivna topografija identiteta. Jedan je većinski bijeli, ali dolazi iz panonske provincije, drugi je romski, iz istoga kraja, treći predstavlja onaj državni hrvatski, predstavljen preko vlasti iz Zagreba, a četvrti izbjeglički, kurdski. Romanu golem scenski potencijal, prije svega daje raskošan autorov stil sagrađen od elemenata krimića, melodrame, dokumentarnog materijala, socijalne drame, s elementima popularne (sub)kulture, koji uključuje i romske pjesme, od kojih je najpoznatija i naslov romana.

Autor dramatizacije IVOR MARTINIĆ
Redatelj IVICA BULJAN
Scenograf ALEKSANDAR DENIĆ
Kostimografkinja ANA SAVIĆ GECAN
Skladatelj MITJA VRHOVNIK SMREKAR
Oblikovanje videa TONI SOPRANO
Koreograf LEO RAFOLT
Fonetičarka, lektorica za međimurski dijalekt INES CAROVIĆ
Savjetnik za međimurski dijalekt IVAN GLOWATZKY
Savjetnik za romski jezik ELVIS KRALJ
Asistentica redatelja RAJNA RACZ
Asistent scenografa VANJA MAGIĆ
Asistenti kostimografkinje MIRJAM KRAJINA, MATIJA DIJANOVIĆ (VOLONTER)

Ansambl predstave: Nina Violić, Sandi Ignac, Filip Vidović, Franjo Kuhar, Ivan Glowatzky, Barbara Vicković, Ana Begić, Ksenija Marinković, Nikša Kušelj, Siniša Popović, Vlasta Ramljak, Mirta Zečević, Jelena Perčin, Kristijan Potočki, Silvio Vovk, Damir Markovina, Dora Lipovčan, Alma Prica, Tin Rožman, Ugo Korani, Ivan Colarić, Livio Badurina, Bojan Navojec, Alen Šalinović, Dušan Bućan, Josip Brakus, Luca Anić, Luka Dragić, Krešimir Mikić, Goran Grgić, Slavko Juraga, Ivan Jončić, Zijad Gračić.


Predstava:
Zijah A. Sokolović: Kobajage, donijela me roda

Tajna vlastitog porijekla je jedna od najuzbudljivijih koja se pred dijete postavlja od trenutka kada stekne svijest o sebi. Od toga kako će biti razriješena i ko i kako će mu pomoći u tome, zavisi njegov daljnji odnos prema vlastitoj spolnosti, odnos prema drugom spolu, razumijevanje ljubavi i svijeta u kojem živi. A o tome ovisi njegovo mentalno zdravlje kada odraste.

U današnje vrijeme komunikacija, kompjutera i televizije i najmlađi se smiju pričama o rodi i bebama koje mame i tate nalaze u kupusu. Roditelji su ipak pred dilemom, kako dijete dovesti do saznanja o nastanku života, a da to bude prirodno i istinito i razumljivo, sa mjerom i ukusom, a ipak bez vulgarizacije i zaplitanja u mutne metafore.

Ova neobična i izuzetna predstava će im pomoći da to učine uz osmijeh na najprirodniji i najprijatniji način.

Produkcija: TH/EA/TR/O

Izvedba: Zijah A. Sokolović

[izvor informacije Ulysses Theatre]