Kada kažete Daša, to ime vezujem samo uz jednu osobu, uz Dašu Drndić, uz sjajnu spisateljicu, uz velikog borca, uz osobu neizmjernog srca i dobrote, koja je uvijek bila spremna stajati sama protiv svih i boriti se za pravdu i istinu, za obespravljene, za zaboravljene…

Dašin odlazak, preran, nepravedan, nešto je što teško mogu prihvatiti. Dašin osmijeh, pogled, uspravno držanje, sve je uvijek pokazivalo njezinu snagu i njezinu aristokratsku narav, spremnost da nikada ne zaboravi one zaboravljene, one koji imaju priču, jer nijedan čovjek nije i ne može biti samo broj, a dvadeseto stoljeće o kojemu je pisala ljude i žrtve je svelo samo na brojke. Posljednjih godina bila je sasvim opčinjena Albanijom, nakon posjeta Tirani rado je pričala o svom novom romanu koji je željela nasloviti ‘Gëzuar ili Živjeli’. U njemu su se kao u kaleidoskopu trebali miješati najveće i najvažnije robne marke, suvremeni hipsterski kafići, konjske zaprege na avenijama, propali hoteli, bezbrojni bunkeri, umjetnici svjetskoga glasa i njihove sudbine za vrijeme režima Envera Hoxhe ili talijanske okupacije. U svom prepoznatljivom stilu, miješajući fikcionalno i dokumentarno, Daša je željela stvoriti roman o Albaniji koji je jednako tako roman o nama danas isto kao što su sva njezina djela uvijek bila knjige o nama danas.

Daša Drndić ; Ustupila Fraktura

Daša je pisala polako, dugo istražujući, gradeći svoje romane oko jedne ideje, ali bi, uvijek znatiželjna, otvarala druga vrata, pronalazila nove dokaze ljudskog bezumlja, pohlepe, straha, zločina. Teme koje je birala i kojima se bavila nisu lagane i, kako je sama često govorila, nisu funny jer umjetnost i književnost nisu zabava – književnost treba biti ona prava istina. Njezina potraga za pričama zaboravljenih, za pričama žrtava, za pričama bystandera, o svima onima na koje se povijest sručila poput lave, potraga je koja ne smije prestati, to je traženje istine ili pokušaj da se istina shvati.

U svojim je djelima iznimno vješto, bešavno povezivala stvarne, ponekad i dokumentarne materijale s onim fikcionalnima.

Njezini romani ‘Sonnenschein’, ‘Leica format’, ‘Belladonna’, ‘EEG’ i drugi beskompromisno govore o užasima dvadesetog stoljeća, o malim ljudima koji šute i promatraju kako im susjede odvode u logore i smrt. Ta djela opomena su za sadašnjost i budućnost, a mnogobrojni europski i svjetski kritičari glas Daše Drndić ocjenjuju jedinstvenim i drugačijim u suvremenoj svjetskoj književnosti. To priznanje najprije se moralo dogoditi negdje drugdje, u nekoj tuđini, da bi se razumjelo ovdje, naime kvalitetu njezinoga djela prepoznali su i najvažniji suvremeni svjetski nakladnici: francuski Gallimard, MacLehose iz Velike Britanije, New Directions iz Sjedinjenih Država, De Geus iz Nizozemske, Bompiani iz Italije i Hoffmann und Campea iz Njemačke.

Daša nije voljela šutjeti, nije željela biti pokorna, ona je na najbolji način utjelovljavala duh šezdeset i osme, duh slobode, za koju se uvijek borila kako za sebe tako i za druge. Dašina osjećajnost, njezino prijateljstvo, gorčina i radost pretapali su se i stapali jedni s drugima u njezinoj neponovljivoj, jedinstvenoj osobnosti. Ista je takva bila i njezina rožata, a radila ju je često, savršeno kuhajući tu naizgled jednostavnu slasticu koju znaju prirediti samo najbolji majstori. Rado se sjećam rovinjskih večeri u njezinom vrtu ili nezaboravne promocije gore kod Svete Eufemije, kada smo još dugo u noć nakon promocije razgovarali o knjigama, o vinima, o prijateljima, o životu… Jedna od posljednjih promocija bila je ona beogradska, u nacionalnoj biblioteci, kada se s Dašom i oko Daše stvorilo neko drugačije ozračje, neki osjećaj života kakvoga više nema i ne može biti jer ti ljudi, taj fini svijet, kako ga je Daša nazivala, odlazi i nestaje.

Dašine knjige, njezini romani, od onih prvih iz Beograda pa do posljednjeg, romani su koji će ostati u književnostima ovih prostora trajno, jer govore prije svega o nama, o našim malim fašizmima, no kako je sama Daša govorila ne jednom, nema malih fašizama, nema umanjenica, jer umanjenice su kič, a to je najbolja podloga za fašizme svih vrsta i oblika.

Nikada patetična, nikada sentimentalna, ali uvijek pravedna Daša samo može biti putokaz kako se treba ponašati u životu. Daša Drndić, njezin osmijeh, optimizam i ljutnja na nepravdu, njezina velika duša i briga da se ne zaborave žrtve ostaju s nama. Dašo, tu si s nama zahvaljujući svojim knjigama, svojem djelu koje je danas potrebnije čitati nego ikad.

Seid Serdarević


Daša Drndić

Daša Drndić rođena je u Zagrebu 1946. godine. Studirala je engleski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, kao Fulbrightova stipendistica boravila je na Southern Illinois University, a potom i studirala na Case Western Reserve University. Radila je kao urednica u izdavačkoj kući “Vuk Karadžić”, kao profesorica engleskog jezika na Narodnom univerzitetu “Đuro Salaj” i urednica-dramaturginja na Radio-televiziji Beograd. Doktorirala je na Sveučilištu u Rijeci gdje je na Odsjeku za anglistiku predavala modernu britansku književnost i kreativno pisanje. Objavljivala je prozu, književnu kritiku, analitičke tekstove i prijevode u časopisima i književnim listovima te igrane i dokumentarne radiodrame. Objavljena prozna djela: Put do subote (1982.), Kamen s neba (1984.), Marija Częstohowska još uvijek roni suze ili Umiranje u Torontu (1997.), Canzone di guerra (1998.), Totenwande (2000.), Doppelgänger (2002.), Leica format (2003.), After Eight (2005.), Feministički rukopis ili politička parabola (2006.) i u Frakturinom izdanju Sonnenschein (2007.), April u Berlinu (2009.), Belladonna (2012.) i EEG (2016.).

Roman Sonnenschein osvojio je 2007. godine nagradu Fran Galović za najbolju knjigu zavičajne tematike i nagradu Kiklop za prozno djelo godine. Dobitnik je nagrade Independent za najbolju stranu beletrističku knjigu po izboru čitatelja (Independent Foreign Fiction READERS Prize) za 2013. godinu. Daša Drndić dobitnica je međunarodne književne nagrade Prozart 2014.

Preminula je 5. lipnja 2018. u Rijeci.

[izvor informacije Fraktura]