DAŠAK LIKE U ZAGREBAČKOJ VIDRI

Pučki se komadi na zagrebačkim pozornicama rijetko kada mogu vidjeti, iako još uvijek žive u mnogim hrvatskim sredinama, i to pogotovo u izvedbama kazališnih amatera. Pristojan je broj pučkih pisaca koji pišu pučke igrokaze za svoje družine, iako se u pučki kazališni izričaj polako, ali logično, uvlače refleksi i tragovi suvremenoga globaliziranoga svijeta i života koji nezaustavljivo prodiru i do najmanjih sela i zaselaka.

Rijetki su pučki dramatičari, čini mi se, koje književna i kazališna struka pripušta među relevantne pisce, a pogotovo među klasike. Jedan od tih književnika svakako je Pero Budak. Iako je njegovo Klupko prije svega komedija koja će svakoga nasmijati i razveseliti svojim duhovitim replikama i radnjom koja je prepuna zapleta i smiješnih situacija, ona se bavi i ozbiljnim temama i problemima koji su mučili ličkoga seljaka iz prve polovine 20. stoljeća.

Motiv odlaska muža za poslom u Ameriku, ostavljene supruge, nezakonite djece, neudane kćeri koja više nije baš tako mlada (po ondašnjim kriterijima), došljaka koji će biti srdačno dočekan no ne bez nepovjerenja – sve su to u vrijeme nastanka Klupka brige i svakodnevica ličkoga sela koju Budak slika sa nekom vrstom suosjećanja, simpatije i ljubavi iako je komad osmislio kao komediju izrazite situacijske i konverzacijske komike.

Baš je to osobito naglašeno u predstavi prema Budakovu tekstu u režiji Željka Duvnjaka i izvedbi Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život. Režija je na primjeren način „uhvatila“ dinamičnost komada ostajući vjerna njegovu duhu i ideji. Posebno je naglašen pučki moment komada koji podcrtava likovno zanimljiva i funkcionalna scenografija Marte Crnobrnje, kostimi Hane Letice te oblikovanje svjetla Nenada Lalovića.

Glazbu, Slavenske plesove Antonina Dvořáka, izabrao je redatelj Željko Duvnjak očito hoteći njome podcrtati dinamiku komada te duh vedrine i optimizma koji se očituje u glumačkoj izvedbi. Glumci Kazališta Novi život bili su na visini zadatka uspješno i duhovito utjelovljujući likove Klupka. Pogotovo bih pohvalila govor budući da su svi glumci odlično savladali lički dijalekt i vladali njime kao da su rođeni Ličani.

Posebno bih istaknula Anitu Matković kao Antušu i Vojina Perića kao Josinu. Njihovi likovi imaju vrlo upečatljive osobnosti, ali i vrlo naglašene specifične crte ličnosti koje glumca mogu navesti da pretjera i skrene u karikaturu. Međutim, glumačke kreacije spomenutih dvaju protagonista vrlo su odmjerene te uvjerljivo, ali bez pretjerivanja oblikuju ova dva lika koja ponajviše izazivaju smijeh, a njega u publici nije nedostajalo.

Predstava je vrlo zabavna i duhovita no pažljivijem gledatelju neće promaći njezini ozbiljni tonovi. Vrijednost teksta i njegova uprizorenja pri Kazalištu slijepih i slabovidnih Novi život upravo je u tome što kroz komiku progovaraju o temama koje su nam i danas zanimljive i to kroz likove koje poznajemo i volimo. Stoga, ovu predstavu mogu samo preporučiti jer ćete uživati, riječima Vojina Perića, u pitkoj ali ne i plitkoj priči koja će vas do suza nasmijati, a možda i dotaknuti neke još neistražene dubine.

Ozana Iveković