SAMO SE SRCEM DOBRO VIDI
Samo se srcem dobro vidi, a bitno je očima nevidljivo. Tim bi se citatom iz svima nam dragog Maloga princa mogla sažeti poruka koju mališanima upućuje predstava Čovječja ribica Vojina Perića u režiji Petre Radin. Predstavu je premijerno izvelo Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život u zagrebačkoj Vidri u utorak, 06. ožujka 2018. godine.
Djevojčica simboličnoga imena Vida koja zapravo ne vidi kreće na putovanje na koje su je u snu poveli Voda i zlatna ribica Željko koja ispunjava želje, ali samo onda kada je slobodna. Željko međutim nije slobodan, a nije slobodna ni Voda jer su oboje zarobljeni u akvariju i pretvoreni u rođendanski poklon za Vidu.
Vida odlazi na put kako bi ostvarila svoju najveću želju, a to je vidjeti te kako bi podarila slobodu Vodi i Željku. Cilj putovanja je pronaći čovječju ribicu, endemsku životinjicu koja živi duboko pod vodom u mračnoj špilji. Čovječja ribica rado prima Vidu u goste i poučava je kako je najvažnije da otvorimo srce prema drugima jer samo tako možemo „vidjeti“ ono što je stvarno važno – ljubav, slobodu, dobrotu.
Poučena time, mala Vida, ujutro nakon što se probudi, a osvanuo je za nju najljepši dan – njezin rođendan, nagovori majku da pođu u šetnju do rijeke te je moli da sa sobom ponesu Željka i Vodu. Pomalo je tužna jer njezin tata nije s njima budući da je morao otići na razgovor za posao. Došavši do obale rijeke, djevojčica zaključuje da neće zamoliti Željka da joj podari vid, nego da se njezin nezaposleni tata zaposli. Nakon toga, pušta Vodu i Željka u rijeku. Majci, dok traži Vidu koja se od nje udaljila, tata javlja da je dobio posao.
Ova lijepa, poetična i poučna priča vrlo je vješto i duhovito napisana, većinom u prozi, a ponegdje i u rimovanom stihu. No te rime nisu nipošto banalne, a sam igrokaz nipošto ne podcjenjuje dječju inteligenciju i osjećajnost. Može biti zanimljiv i odraslima kojima neće biti dosadno kada budu gledali predstavu sa svojom djecom.
Predstava je, pak, likovno izuzetno lijepa i profinjena pa treba pohvaliti Saru Lovrić-Caparin koja je zaslužna za likovno rješenje. Scenografija, iako se radi o jednoj drvenoj kutiji neobična oblika, iznimno je funkcionalna u svakoj dramskoj situaciji te se i fizički cijela radnja oko nje odvija. Pokretna je pa je glumci lako pomiču kako bi svaki njezin dio odigrao svoju ulogu u određenom dijelu predstave. Glumci se po njoj penju, u nju ulaze i iz nje izlaze, predstavlja paravan za scensku lutku koja se pojavljuje, a na kraju se pretvara u gigantsku zlatnu ribicu.
Kostimi, posebno ribice Željka, Vode i Čovječje ribice na vrlo duhovit način glumce pretvaraju u životinje odnosno u vodu, no u tome nema pretjerivanja (ljudska je figura više nego prepoznatljiva) ni koketiranja s kičem. Kostimi svakako privlače pažnju, ali pritom glumcu pomažu da utjelovi svoju ulogu i ne onemogućavaju mu slobodno kretanje.
Likovnoj ljepoti pridonosi i oblikovanje svjetla Nenada Lalovića koje efektno dočarava ugođaje kao i prostore u kojima se radnja događa (npr. špilja čovječje ribice).
Zanimljiva i dinamična glazba Željka Špoljarića sjajna je podloga za scenski pokret i ples koje potpisuje Maja Kovač. Posebno je upečatljivo gibanje Vode koje uz pomoć plave tkanine sugerira njezinu protočnost i promjenjivost. Pokretom je duhovito riješeno i putovanje Vode, Vide i Željka u sve veće dubine mora.
Sve ove elemente objedinjuje Petra Radin u cjelinu koja ih integrira, ali i prerasta stvorivši naoko lepršavu i razigranu predstavu. Kolikogod ta razigranost, lepršavost i estetska rafiniranost dražili dječju maštu, predstava postavlja neka za djecu vrlo važna pitanja – što je sloboda, što je bitno vidjeti i je li bitno ako naš prijatelj iz ulice ne vidi fizičkim očima, što znači biti nesebičan, skriva li se sreća u ispunjenju svake naše želje.
Glumci Dajana Biondić, Suzana Bliznac, Milenko Zeko i Vojin Perić tumačili su svoje uloge vrlo uživljeno i energično s očitim užitkom u igri što se prenosilo i na publiku i to ne samo dječju koja je ispunila veliki dio dvorane. Njihova igra u svakom slučaju prelazi rampu iako se gdjekada osjeća pretjerivanje koje je nažalost česta boljka kazališta za djecu. Redateljica je više pažnje na to trebala obratiti u radu s glumcima.
I napokon, u ovoj se predstavi na zanimljiv način koristi scenska lutka – zlatna ribica. Naime, izmjena lutke i živoga glumca u istoj ulozi ovdje se pokazala vrlo opravdanom jer je lutka „igrala“ one scene koje živi glumac nije mogao odigrati, a živi glumac se pokazao korisnim u scenama u kojima ribica direktno komunicira s djevojčicom Vidom. Ne zaboravimo spomenuti ni gigantskoga Željka na kraju predstave koji je također, na neki način lutka – simbol ispunjene želje.
Ova će predstava biti svakako zanimljiva starijim predškolcima i mlađim osmoškolcima kao i njihovim roditeljima, bakama i djedovima. Traje taman toliko da djeci održi koncentraciju (oko 45 minuta) te priča priču na jasan i jezgrovit način bez suvišnih digresija i lutanja. Svakako je pravo osvježenje na repertoaru kazališnih ostvarenja za djecu i mlade.
Ozana Iveković
