STRAHOTE NA SCENI I SUZE U PUBLICI

Ako sam ikada osjetila katarzu u kazalištu, bilo je to u subotu 02. prosinca 2017. godine u Zagrebačkom plesnom centru na izvedbi predstave 260 dana prema istoimenom romanu Marijana Gubine u dramaturškoj obradi Ane Prolić te u režiji Dražena Ferenčine. Osjetila sam sažaljenje i strah, duboku sućut prema likovima logoraša i strah u iščekivanju kakve ih nesreće još očekuju. No do mene je doprla i duboko humana poruka Marijana Gubine o opraštanju i potpunom nedostatku mržnje bez obzira na patnje i zlostavljanja u logoru. Naravno, predstava je napravljena zato da bi nas potresla i ukazala na sav besmisao i okrutnost rata. I sve nas učvrstila u odluci da učinimo sve u našoj moći da do rata više nikada ne dođe.

Iako predstava prilično eksplicitno prikazuje nasilje ono nije samo sebi svrhom, već u službi antiratne i mirotvorne poruke predstave. Ona se zapravo više bavi osjećajima i sudbinom likova i nije joj cilj da šokira i oneraspoloži publiku, već da je u njoj potakne suosjećanje prema žrtvama. I zaista, po završetku predstave, vidjela sam i uplakana lica gledatelja što samo potvrđuje uspjeh autora predstave da prenesu svoju poruku.


260 dana ; Ustuoio HNK Osijek

Pored poruke koja je svakako značajna za ovu predstavu, ona je i kazališno odnosno umjetnički vrlo uspjela. Glumci su sjajno odigrali svoje uloge, namjerno kažem u množini jer je svaki glumac tumačio više uloga što se sugeriralo promjenom kostima i/ili ambijenta. Posebno bih istaknula mladog glumca Aljošu Čepla koji je vrlo dojmljivo utjelovio dječaka Marijana, njegovu prestrašenost i izgubljenost i naivnu, ali i nevinu, dječju vizuru ratnih strahota. Istaknula bih još i Tatjanu Bertok-Zupković i njezinu izvrsnu emocionalnu ekspresiju koja bez velikih gesta iskazuje snažne osjećaje i njihov posebno širok raspon.

Scenografija Denija i Martina Šesnića je izuzetno zanimljivo riješila promjenu scenskog prostora iz obiteljske blagovaonice u logor preobrazbom stola u rešetke i rešetki natrag u stol. Kostimi Saše Došen Lešnjaković uspješno su potpomogli preobrazbu iz jednog lika u drugi pa tako isti glumci glume i četnike, i logoraše i lokalne pijance. Minimalne kostimske promjene odvijaju se u dnu scene dok su glumci okrenuti publici leđima.

Glazba Mate Matišića sjajno podcrtava sumornu atmosferu predstave, a zanimljivo je glazbeno riješen protok vremena i promjena političkih prilika na početku predstave dok za stolom sjede i međusobno se druže susjedi Hrvati i Srbi.

Redatelj Dražen Ferenčina uz suradnju Alena Čelića (scenski pokret) svojom je režijom maksimalno omogućio glumcima da dođu do izražaja, a svjetlo i video koje su kreirali Deni  i Martino Šesnić na specifičan način komentiraju scenska zbivanja.

Ova je predstava višestruko nagrađivana što je, s obzirom na njezinu kvalitetu, sasvim razumljivo. Neću navoditi nagrade jer je to učinjeno na više drugih mjesta i u raznim medijima. Snaga poruke i umjetnička vrijednost predstave je svakako neupitna i toplo je preporučujem svima. Ovo je snažan i potresan teatar i ne očekujte od njega zabavu nakon koje ćete izaći iz kazališta u dobrom raspoloženju koje će za nekoliko časaka nestati. Ova će predstava ostaviti traga u vama. Uzdrmat će vas i potaknuti na razmišljanje. Ravnodušnim nikoga ne ostavlja, a to joj je zapravo i cilj.

Ozana Iveković