ZAČUĐUJUĆE AKTUALAN ‘POVRATAK’
U srijedu, 22. studenog 2017. godine u Hrvatskoj kući na adresi Preradovićeva 31, Zagreb premijerno je izvedena predstava Povratak Srđana Tucića u režiji studentice diplomskog studija Kazališne i radijske režije Arije Rizvić čiji je mentor Branko Brezovec. Riječ je o koprodukciji Eurokaza, Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu i Hrvatske kuće, Zagreb.
Predstava istražuje moguća značenja Tucićeva teksta kao i moguće podtekstove u njegovoj pozadini, kako bi otkrila ili dala naslutiti njegovu relevantnost za današnje doba ili, još određenije, za suvremeni hrvatski društveni kontekst.
Ova naturalistička drama sa simbolističkim pa i ekspresionističkim obilježjima priziva slavonsko selo s početka 20. stoljeća te nosi u sebi i elemente pučkog dramskog izražaja, ali i melodramatičnosti. Ukratko, Ivo koji je otišao u inozemstvo na rad, a ne bi li riješio egzistencijalne probleme svoje obitelji dopusti da mu ruku odsiječe stroj jer tako dobiva veliku odštetu. Dolazi kući na Božić sretan i radostan da bi otkrio preljub svoje žene Jele i izdaju svoje punice Kate.
Povratak ; Ustupio Eurokaz
Režija Arije Rizvić, osim što traga za skrivenim značenjima Tucićeva teksta, nastoji pozabaviti se i sa svim njegovim stilskim obilježjima. U njezinom se režijskom postupku, po mojem mišljenju, ponajviše ističe prizivanje pučkog kazališta kao i simbolički okvir Božićnog vremena u kojemu se radnja drame zbiva. U taj se okvir uklapa i likovna komponenta predstave, vidljiva u scenografiji, kostimima i oblikovanju svjetla za koje su zaslužni Stjepan Filipec Ges (scena), Mina Petra (kostimi), Marta Crnobrnja (likovni radovi) te Tomislav Božić (svjetlo). Svakako treba istaknuti polifunkcionalnu i pokretnu scenografiju te kostime i frizure Anđele Potočki koje naročito ističu komponente pučkoga i svetoga. Glazba Antuna Tonija Blažinovića i oblikovanje zvuka Ane-Marije Filipec stoje u direktnom kontrapunktu sa ove dvije komponente predstave te ističu kontrapunkt kao redateljičin osnovni postupak.
Pučko i sveto koje sugerira scenska likovnost i pjevanje Ladarica simboliziraju mir i sklad božićnog vremena, a njima se direktno suprotstavlja gestualna glumačka igra koja unosi nemir i nesklad te na koncu vodi radnju prema njezinu tragičnom završetku. Glumci su, u ovoj izvedbi u trajanju od sata i četrdeset minuta, pokazali zavidnu fizičku i mentalnu energiju i svi su odreda bili na visini zadatka. To vrijedi kako za kazališne doajene – Suzanu Nikolić (Kata) i Žarka Potočnjaka (Dako), za iskusne glumce Jasmina Telalovića (Ivo) i Ivu Jerković (Marta) te za posve mlade glumce TesuLitvan (Jela) i Marina Klišmanića (Stanko).
Treba svakako spomenuti i redatelja Bornu Baletića u ulozi Luke, lika koji je u ovoj predstavi vrlo zanimljivo interpretiran jer figurira kao aktivni dionik tragičnih događaja. Tragedija u kojoj se Ivo osvećuje svima onima koji su mu uništili život i sreću tako se odvija pred očima, ali i uz sudioništvo, cijeloga sela. Povratak iz tuđine u kojoj je boravak prožet nostalgijom za domovinom i čežnjom za dragom, u Tucića nije sretan trenutak, već ga obilježava gubitak ideala i svake nade. Ivo je obitelji, domu i zavičaju kao žrtvu, konstatira Boris Senker, prinio ruku koja mu je kao proleteru jedini kapital.
Ta žrtva, međutim, neće nikoga spasiti. Božić, kada se odvija radnja drame, jest simbol ponovnog rođenja, preporoda i spasenja, ali je uvijek i nagovještaj Uskrsa koji daje smisao žrtvi Velikoga Petka. Ivina žrtva nema nikakvog smisla jer nije donijela ni radost ni nadu u obnovljeni život već samo smrt, beznađe i uništenje.
Tucićeva je drama zapravo priča o siromaštvu domaćeg stanovništva i ekonomskoj emigraciji koja proizlazi iz nade da će zarađeni novac omogućiti bolji život. Ova predstava nastala prema autorovu tekstu nije, međutim, simplificirana kritika kapitalizma. U njoj je bitna istinska i autentična tragedija ljudi za koju nitko nije kriv, ni oni koji odlaze kao niti oni koji ostaju. Prikaz je to svijeta u kojem ljudi žive u bijedi i postaju monstrumi koji čine sve da bi se iz te bijede izvukli.
Zato nam tekst i predstava progovaraju i danas. U suvremenom svijetu gdje milijuni ljudi odlaze iz svojih sela i gradova kako bi se izvukli iz bijede i siromaštva, mnoge se obitelji odvajaju i tko zna što će naći i što će ih snaći kada se i ako se vrate. Ova je tragedija stoga začuđujuće aktualna i u svijetu i u Hrvatskoj. Slučajno ili ne, premijera je održana vrlo blizu početka Adventa. Tko se i u kakav to povratak još nada?
Ozana Iveković
