28. LIFF [osvrt Neda Galijaš]

TKO SU POBJEDNIČKI FILMOVI 28. LJUBLJANSKOG INTERNACIONALNOG FILMSKOG FESTIVALA?

Riječ ima publika

Na ovogodišnjem 28. LIFFu (8. – 19. studenog 2017) je publiku osvojio islandski film ‘Heartstone / Hjartasteinn / Kameno srce’ (slovenski prijevod  – Ognjišče) u režiji Gudmundura Arnara Gudmundssona.  Između 32 filma koje je publika ocjenjivala, film “Hjartasteinn” je dobio najvišu prosječnu ocjenu 4,79 i tako osvojio nagradu Zmaj koja filmu omogućava distribuciju po slovenskim kinematografima. Publici se očito sviđa sjevernjačka estetika i folklor zemlje leda i vatre. Inače, islandski film je posljednjih godina jako zanimljiv, a i stil im je jasan i prepoznatljiv. Kao Rumunji i Grci tako i Islanđani posljednjih godina doživljavaju svoj trenutak ne samo u nogometu, već i u filmovima i tv-serijama. Njihovi filmovi su često nagrađivani po filmskim festivalima, iako svake godine ostvare tek desetak filmova. U Hrvatskoj smo imali prilike vidjeti ovaj film ljetos na jubilarnom 20. Motovun Film Festivalu gdje je Island  pozvan kao zemlja partner.

Guðmundur Arnar Guðmundsson ; Ustupio LIFF

U filmu pratimo sazrijevanje dvaju dječaka, dobrih prijatelja, koji odrastaju u zabačenom ribarskom selu na sjeveru Islanda pokraj vulkana što je inače karakteristično za islandske filmove gdje se za mjesto radnje često koriste egzotične zabiti ove rijetko naseljene zemlje. Film je pripovjedački klasično vješt i dramaturški precizan. Dva tinejdžera, prijateljstvo, ljeto, zaljubljivanje… Ali tko u koga? Dok jedan dječak pokušava osvojiti srce djevojčice, drugi otkriva da gaji nova osjećanja prema najboljem prijatelju. Surova priroda Islanda nameće svoja pravila u kojima se tinejdžeri suočavaju s teškoćama svog odrastanja kao i razočaranja. Jedan dječak živi u obitelji bez oca (majka i dvije sestre), drugi dječak je u obitelji s oba roditelja ali zbog očevog pijanstva često puta i on i majka trpe njegove nasilničke ispade.  Film otvara puno tema, traženje spolnog identiteta, disfunkcionalne obitelji, alkoholizam, pokušaj samoubojstva. Autor suptilnim filmskim jezikom niže kontraste i suprotnosti, koji progone glavne likove u procesu odrastanja i to naglašava s kontrastom dramatične i fascinantne prirode koja ih okružuje. Vjerodostojan pristup realističkom filmu gdje nema uljepšavanja, što i je svojstveno islandskim filmovima, jer nam donose  ambijent izoliranog sjevera. Potresno.

Riječ ima žiri

Između jedanaest natjecateljskih filmova u sekciji Perspektive, glavnu nagradu Vodomar je odnio američki film ‘Columbus’. Riječ je o prvijencu američkog video esejiste porijeklom Korejca, s umjetničkim imenom Kogonada. Međunarodni žiri – Dragan Rubeša, Jessica Kiang i Damjan Kozole su bili jednoglasni u svojoj odluci za pobjednika tvrdeći, da je ovaj film ostavio na njih najveći dojam “… filmovi nisu samo refleksija teških vremena, nego mogu biti i utočište od njih. Nagradu mu je žiri dodijelio za “izvanredne glumačke uspjehe, za intelektualni i produbljeni prikaz utješne i povezujuće moći umjetnosti – u ovom slučaju arhitekture.”

Što to znači? Riječ je o sofisticiranoj studiji ljudi u kojoj počasno mjesto ima arhitektura! Radnja filma je smještena u Columbus – američki mali grad u saveznoj državi Indiana koji je poznat kao meka modernističke arhitekture. Columbus je prvi dugometražni filmski uradak Kogonade, nepretenciozan ali duboko dirljiv. Odražava izvanredan osjećaj za kompoziciju, prostor, estetiku i emocije koje pokreću umjetnost. Glavni protagonisti filma su se zaustavili u ovom gradu modernističkih arhitektonskih ostvarenja kao u slijepoj ulici. Slučajno. Zbog osjećaja dužnosti prema svojim roditeljima zaglavljeni su između prošlosti i budućnosti. Devetnaestogodišnjakinja zaljubljena u arhitekturu, nakon mature odustaje od svojih snova kako bi se brinula o majci nekadašnjoj ovisnici i ostaje u gradu iz koga svi polako odlaze. I 37-godišnji prevoditelj, porijeklom Korejac (naslućujemo nešto biografsko), koji je u Columbus doputovao radi oca, poznatog arhitekte, koji je nakon kapi završio u komi. Već neko vrijeme nisu kontaktirali, ali svejedno je zaustavio svoj život zbog oca. Naravno, to nije učinio po svojoj volji, već zato što to dolikuje tradiciji. Iako otac nije zaustavljao svoj život zbog njega, bitnija mu je bila karijera. Među oba glavna lika se stvara prijateljstvo koje se sve više produbljuje. Slijede razigrani, inteligentni razgovori kao i saznanje zašto ih je život doveo do slijepe ulice. Ali ni jedan ni drugi ne mogu prerezati prošlost kao što je to napravio modernizam. I tu je paralela s modernom arhitekturom. U toj zajedničkoj nesposobnosti, ova dva lika se zbližavaju. I tu se skriva poruka filma. Film temelji na atmosferi, začinjen je ljepotom arhitektonskih rješenja, zato vizualno kod njega zauzima veliku ulogu. Odiše harmonijom između prirode, arhitekture i čovjeka. Mislim, da mu veliko platno omogućava gledanje u punom sjaju, na malim ekranima možda ne bi imao takav potencijal upravo zbog jačine vizualne uloge.

***

Posebno priznanje u glavnoj natjecateljskoj sekciji Perspektive je već spomenuti žiri namijenio društveno angažiranom filmu ‘Arabija’ brazilskih autora Affonsa Uchoa i Joao Dumansa. Kroz nježnu priču o brazilskom radniku približe nam portret radnika s bilo kojeg kraja svijeta. Suptilno nam prikažu bijedu i beznadnost radnika koji žive nedostojnim životom. Za sve su dežurni krivci, prekovremenih poslova bez ugovora, zaštite i plaćanja je u izobilju što umara i čovjek se prerano gasi, do smrti. Pokojnog radnika i njegov bijedni život i patnju upoznajemo preko dnevnika koga je pronašao tinejdžer u pokojnikovoj kući. On živi s mlađim bolesnim bratom u blizini tvornice aluminija, čija ih prašina polako ubija. Žive sami, bez roditelja koji su se odselili, jer rade po cijele dane i ne brinu za svoju djecu.

Pokojnog radnika upoznajemo kroz njegova ispovijedanja dnevniku, gdje saznajemo sve o njegovom teškom odrastanju najprije kao napušteno dijete, a potom kao tinejdžer koji brzo upada u krađu što ga dovodi u zatvor. To ga osvijesti i odlučuje da se ne vraća nazad u siromaštvo rodnog mjesta i slabog društva, nego želi otići u svijet i izdržavati se radom. Ubrzo postaje svjestan krute realnosti. Radeći na plantaži mandarina, shvati da posla uvijek ima, ali ne i isplate. Tako ga slijedimo s jednog slabo plaćanog posla na drugi, druži se sa sebi jednakima koji se kreću po državi trbuhom za kruhom, a njihovi najbliži misle da su uspjeli u životu. A neki od njih su siromašniji od onih koji su ostali kod kuće. Zadnji posao, gdje je i umro, bio mu je u tvornici aluminija. Film nikako nije poticajan, prikazuje nam sudbinu suvremenih migranata, manje obrazovane i teško iskorištavane radničke klase koju neoliberalizam simbolično i sustavno ubija. Migrantski radnik, čiju nezavidnu priču pratimo kroz film, nije u nikakvom sindikatu, sam je, bez obitelji i njegov život je potpuno besmislen.  Na žalost, on je simbol sudbine mnogih radnika širom svijeta.

Na početku filma jedno od djece se pita da li da još vjeruje u Boga, jer pored svih ratova, smrti i nasilja, lakše je vjerovati u đavola. Slažem se.

Riječ ima FIPRESCI

Međunarodni žiri svjetskog udruženja filmskih kritičara i novinara u sastavu Salvatorea Marfella, Angela Mitchievica i Ane Šturm se odlučio za režijski prvijenac Alena Drljevića ‘Muškarci ne plaču’. Film, nastao u bosansko-slovensko-hrvatsko-njemačkoj koprodukciji je ovogodišnji pobjednik i na Zagreb Film Festu gdje je nagrađen sa Zlatnim kolicima. I ne samo tamo, što se nagrada tiče ovaj film se ne zaustavlja, njegovo putovanje do velike slave je u punom zamahu. Nagrađen je u Istanbulu, Karlovim Varyima, Rimu, Bratislavi, Skopju, Sarajevu, a i bosansko-hercegovački je kandidat za Oscara. U obrazloženju zašto su se odlučili za taj film, žiri je zapisao: “…zbog senzibilnosti u istraživanju složene prirode ranjenih pojedinaca, zbog poznavanja i razumijevanja fizičkih i psihičkih posljedica rata,  a prije svega zbog čvrste humanističke predanosti međusobnom razumijevanju, suosjećanju i prihvaćanju. Kako se suočiti s traumama rata i kako razriješiti duboko usađenu mržnju? Da li je moguće ponovno uspostaviti povjerenje u slomljenom društvu? To su pitanja, koja odzvanjaju u tom potresnom, izvanredno napisanom i odlično odigranom filmu.” Na žalost, film nisam uspjela vidjeti, tako da ne mogu dodati ništa više niti konkretnije. Ali po nagradama sudeći, film ima veliku vrijednost i snažnu poruku.

Riječ ima kratkometražni film

Međunarodni žiri (Daniel Ebner, Hana Jušić i Špela Čadež) se odlučio nagraditi film ‘I’m not from here / Yo no soy de aqui / Nisam ja odavde’, u režiji Maite Alberdi in Giedre Zickyte, nastao je u čileansko-litvansko-danskoj koprodukciji. Žiri je zapisao da je ovo odličan film koji ih je iznenadio i dojmio ih se na više nivoa: “Riječ je o sofisticiranom portretu otuđene žene koja se bori za identitet i neovisnost u stranoj zemlji, a istodobno je i suptilni politički dokumentarac o skrbi i njezi kao jednom od najvećih izazova društva – staranje populacije” – napisali su u obrazloženju.

Film nas upozorava na jedan od akutnih problema otuđenosti sve brojnije starije populacije. Sjećanje i zaborav. Pripadnost i otuđenost. Ti osjećaji prate 88-godišnju staricu oboljelu od demencije koja se još u mladosti preselila u Čile iz rodne Baskije. U filmu pratimo njen dnevni portret u kome se bori za svoj status, identitet i samostalnost u stranoj državi. Upoznajemo ju kao odlučnu ženu, koja pokušava svladati ograničenja koja donosi starost, a s njom ide u paketu i bolest. Dirljivo. Posebno, ako sličan film imate kod kuće, u živo.

28. LIFF – Web

Neda Galijaš