JUNAK NAŠEGA DJETINJSTVA – RAZGOVOR SA SLAVKOM ŠTIMCEM [razgovarao Nikola Šimić Tonin]
Na 34. susretu pozorišta BiH Brčko distrikta, od 16. do 24. studenog 2017. u Brčkom, ukazala mi se prigoda bolje se upoznati s glumcem Slavkom Štimcem – junakom moga djetinjstva i ne samo moga (filmovi ‘Vuk samotnjak’, ‘Vlak u snijegu’).
Slavko Štimac i Nikola Šimić Tonin ; Ustupio NŠT
Pitanje: O Slavku Štimcu – Slavko Štimac, što se nikad ne kaže, a trebalo bi se reći?
Odgovor: Ne bih znao reći što bi trebalo kazati. Bolje je ostaviti da o nekome govori ono što je radio.
Pitanje: Nitko nije na ovim prostorima imao nevjerojatniji glumački put od Vas, trenutnu slavu u godinama djetinjstva. Je li Vam i koliko ukradeno djetinjstvo?
Odgovor: Na neki način, ali trudim se da o tome ne razmišljam tako. Koliko god da je bilo toga, pisanja domaćih zadaća uz naporna snimanja i izvanredno polaganje ispita, zatim propuštenih đačkih ekskurzija itd, s druge strane bilo je i zanimljivo. Moglo se dosta naučiti, ne samo o filmu, glumi… nego i o životu. Ne znam kako bi stvari izgledale da je bilo drukčije. Možda bih imao neko pristojno zanimanje i miran život. A možda i ne!
Pitanje: Film ‘Vuk samotnjak’ sniman je u Sloveniji, ako se ne varam?
Odgovor: Tako je. Par kadrova s početka filma snimljeni su u Lici. Babin potok. I sam kraj s onim livadama na Velebitu. Interijer je kompletno sniman u Jadran filmu u Zagrebu. Sve ostalo u Sloveniji.
Pitanje: Jednu anegdotu sa snimanja podijelili ste s nama, hodajući oponašajući Johna Waynea.
Odgovor: To mi je ostalo u pamćenju. Prvi kadar koji sam uradio u životu bio je snimljen u jednom seocu blizu Kranjske gore. Pokojni Obrad Gluščević ili čika Bućo, kako smo ga zvali, zaustavio je kameru, uhvatio se za glavu i viknuo prema meni ‘nemoj hodati kao John Wayne’. I to je bilo to. Prva lekcija. Izuzetno korisna i suštinska. Znači treba biti prirodan.
Pitanje: Kako ste se nosili s školskim obvezama? Jednom ste rekli kako Vam je probleme pravio direktor škole?
Odgovor: Bilo je dosta naporno kad je to u pitanju. U biti, to mi je bio najveći stres. Strah da neću savladati gradivo. Da neću stići pripremiti sve kako treba. Imao sam nastavnike, pa bismo nakon snimanja radili. A postojali su i problemi s direktorom škole. Mala sredina. Ali, bilo pa prošlo.
Pitanje: Što savjetujete mladim glumcima kada ih ‘otme’ gluma u godinama kada se to dogodilo Vama?
Odgovor: Da završe srednju školu, pa ako im je još do toga, neka studiraju glumu na akademiji.
Pitanje: Je li film ‘Sjećaš li se Dolly Bell’ Vaša glumačka prekretnica?
Odgovor: Ne znam. Zaista. Možda sam tu prešao u mladićko doba.
Pitanje: Igrali ste s gotovo svim vrhunskim glumcima ovih prostora. Koji od njih Vas se posebno dojmio?
Odgovor: Igrao sam skoro sa svim značajnim glumcima s ovih prostora. Mnogo ih je bilo koji su me se posebno dojmili. Svako na svoj način. Svi su oni imali zanimljive ličnosti. Zato su bili izuzetni.
Pitanje: Rijetko ste na ‘daskama koje život znače’, izbjegavate li kazalište?
Odgovor: Ne. Kod mene se stvari nikad nisu precizno planirale. Bio sam slobodnjak čitavog života. Tako i s kazalištem. Idealno je, po meni, raditi i na filmu i u kazalištu. Dopunjuju se.
Pitanje: Imate iza sebe preko 60 filmova. Svi ovdje na ‘Danima pozorišnih – kazališnih susreta’ s ushitom govore o Vašemu novome filmu ‘Ime: Dobrica, prezime: nepoznato’. Predstavite nam ga ukratko.
Odgovor: Film ima podnaslov ‘Bajka za odrasle’. Bavi se ljudskom dobrotom. Kuriozitet filma je što smo koristili materijale iz nekih filmova kad sam ja bio mali,pa imate istog glumca u rasponu od 40 godina. Inače, film se već nekoliko puta davao na Klasik TV. Bit će opet sigurno, pa koga interesira…
Pitanje: Boravite često u SAD i bili ste pred potpisivanjem ugovora s izuzetnom američkom filmskom agencijom preporučeni od jednako takvog glumca, recite nam nešto o tome.
Odgovor: Devedesetih sam dosta boravio u NY-u. Sve ekipa između 7 – 8 godina. Priča s agentom odnosila se na Englesku još 1976. kad sam radio s velikim režiserom Samom Peckinpahom. U pitanju je bio film ‘Iron Cross’, u prevodu ‘Željezni križ’.
Pitanje: Ličanin ste, posjetite li koji put Hrvatsku? Pratite li hrvatski film?
Odgovor: Često sam u Hrvatskoj, to jest u Zagrebu. Tamo je moja najbliža familija. U Liku malo odlazim. Više sam dolazio dok mi je majka bila živa. Igrao sam ove godine i u novoj sezoni serije ‘Počivali u miru’, a radio sam i predstavu koja je posvećena velikom šampionu Mati Parlovu. Pratim hrvatski film, a igrao sam i u nagrađivanom filmu Gorana Rušinovića ‘Buick riviera’.
Pitanje: Ima li što da Vas nisam pitao, a rado biste odgovorili na to?
Odgovor: Mislim da je to to. Veliki pozdrav Zadranima.
Nikola ŠimićTonin
