Koliko su životinje bliske ljudima i njihovu životu, pokazuju i filmovi Zagreb film festivala, čiji program čine rani radovi autora, većinom snimljeni u skromnoj produkciji koju mogu kompenzirati kreativnim rješenjima i korištenjem postojećih ambijenata za snimanje. Na stvarnim lokacijama, izvan studijskih scenografija, životinje su prirodni stanovnici i sudionici ljudskih priča, a u nekim filmskim pričama predstavljaju protagoniste, s ugrađenim empatijskim potencijalom. Pratila sam program dugometražnih igranih filmova.
To što su životinje bliske ljudima, čak i kad su kućni ljubimci, ne isključuje neočekivane udarce sudbine ili udarce ruku koje su ih do tada milovale. To se doslovce dogodi u izraelskom filmu ‘Fokstrot’ u kojem se taj postupak koristi u opisu stanja lika, To što je udario životinju koja mu se približila da ga utješi jer je osjetila njegovu patnju uzima se gotovo njemu u prilog, kao dokaz njegovog emocionalnog rastrojstva nakon tragičnog događaja koji je doživio. Ulogu u ovom filmu odigra još jedna životinja, kamila koja sama luta pograničnom cestom, doprinoseći nadrealističkoj atmosferi.
Sezona lova ; Ustupio ZFF
U tajlandskom filmu ‘Pop Aye’ razočarani arhitekt vodi ostarjelog slona, koga je izbavio iz zamornog komercijalnog angažmana, u svoje rodno selo. Na stranu pitanje zašto nije organizirao transport za maltretiranu životinju, što je mogao i prema raspoloživim sredstvima i rješenjima koja koristi usput (stopira i posuđuje kamion od uzgrednih poznanika), jer onda ovog filma tajlandske ceste ne bi bilo. Uz nepotrebno povlačenje divovske životinje po košmaru civilizacije, u filmu se, kao turističke razglednice, koriste su i drugi usputni sadržaji, kao što je epizoda s ostarjelim transvestitom i seksualni doživljaj u opskurnom baru. Odnos prema Pop Ayeu, uključujući i konačni ishod, upućuje na to što se događa s drugim slonovima u zatočeništvu, izgubljenim u cirkuskim atrakcijama i turističkim angažmanima.
U filmu ‘Parižanka’ jedna rastrojena tridesetjednogodišnjakinja (time što naglašava svoje godine i ne koristi se standardnim postupkom smanjivanja ispod trideset, otkriva svoj beskompromisni ali nestabilni karakter), beskućnica bez posla i cilja, nosi sa sobom mačku svoga bivšeg partnera. To što je nosi u kutiji po kiši i prljavim hotelskim sobama nije vrhunac njene nebrige za životinju, koju ona, na svoj način, a to znači na nepouzdan i neodgovoran način, možda i voli. Ono što učini kao neobjašnjiv i nedopustiv postupak je da je u kišnoj hladnoj noći ostavi samu na groblju. Žena ima alternativu, ima gdje smjestiti životinju dok se sama ne ‘sredi’ i omogući joj uvjete. Ipak, ona odluči u svoju životnu konfuziju i dezorijentaciju uvući i nekoga tko nema udjela u njenim stavovima. Koliko u tome građe za formiranje složenog lika i razumijevanje razočarane i nezadovoljne junakinje?
U talijanskom filmu ‘Ciambra’ jedan konj u romskom naselju relativno dobro prođe. Uz ljude eksplozivnih reakcija koji sami žive na rubu egzistencije možemo se pitati kako može biti sa životinjama, i vjerojatno im nije lako, ali ovaj konj slobodno pase i kaska improviziranim naseljem, a ‘najbliže vatri’ nađe se u trku s jahačem oko simbolične logorske vatre.
U švicarskom filmu ‘Božanski red’, na margini optimistične priče o borbi za ženska prava, kolaterarne žrtve štrajka žena postaju krave na imanju prepuštenom pijanom mužu. Životinje na farmi u britanskoj ‘Božjoj zemlji’ ne ostaju bez hrane i njege, ali zna se kako je stoci i što ih čeka.
Problem nije samo u tome što ljudi čine životinjama, već stoga što smatraju da na to imaju pravo. I to ne samo pravo na hranu, zaštitu ili krzno, već i psihološko iživljavanje. Nije to pitanje samo vegetarijanstva. Ne moramo jesti životinje da ih povrijedimo, stav je da na to imamo pravo. Životinje su službeno podređene u hijerarhiji vrijednosti života. Ako su relativizirane spoznaje o ljudskom položaju u svemiru ili predrasude o nejednakosti ljudi, ostalo je nepoljuljano (samo)uvjerenje da je ljudski život vredniji od životinjskog. Čak i oni koji štite prava životinja čine to zbog toga što su ljudi, potvrdjujući svoju ljudsku vrijednost.
Naslov argentinskog filma ‘Sezona lova’ već nas priprema na osjetljive prizore u odnosu na životinje. U početnim scenama lova prikazuje se postupak ‘racionalnog izbora’ divljači za odstrel (stariji jeleni), a potom i uloga legalnih lovaca u zaštiti divljači od krivolova. Ali u najdirljivijem prizoru oči jelena u hipnotičkom se iznenadjenju, gotovo s povjerenjem, upute u ljudski pogled preko ciljnika puške. Hoće li frustrirani mladić pritisnuti obarač?
Ada Jukić, 18. 11. 2017.
