Finski ‘Druga strana nade’ u hrvatskim kinima

Svijet može i treba biti bolje mjesto

Kako je najveći živući finski redatelj Aki Kaurismaki odgodio mirovinu i novim filmom Druga strana nade pokazao ‘srednji prst’ hladnokrvnoj (europskoj) birokraciji

Pikantna priča s bujicom humora iz redateljskog pera majstorskog kroničara glasova s margine

Filmofili mogu odahnuti. Iako se prijetio, kao mrkli oblaci pred kišu, čak nekoliko puta, da će kameru objesiti o klin i povući se u mirovinu, a i sve više vremena provodi u Portugalu u svojim vinogradima, najveći finski redatelj današnjice, Aki Kaurismaki, nakon šest godina vratio se novim filmom Druga strana nade.


Druga strane nade ; Ustupio DF

Unatoč mjestimičnim kritičarskim žalcima da uvijek zapravo snima isti film, ovaj plodonosni postmodernist je, od početka svoje karijere 1981. skupio nebrojeno mnogo značajnih nagrada, a pohvaliti se može i širokim opusom, uglavnom uspješnica. Funove uz sebe veže prije svega svojim originalnim i prepoznatljivim scenarističko-redateljskim DNK-a, čijim ‘venama teče’ vizualni retro šik, ekscentrični likovi s margina, minuciozne glumačke vinjete, živ i neprvoloptaški humor te po(r)uka o moralu, ljudskosti i empatiji kojima zna dirnuti srca gledatelja. Njegov ‘zacementirani’ presede o obaveznoj, nedavljeničkoj dužini filma koja nipošto ne smije prijeći granicu od 90 minuta, stalno je mjesto Kaurismakijeva priručnika o sedmoj umjetnosti. Prve je celuloidne korake napravio sa starijim bratom Mikom s kojim je osnovao rodukcijsku i distributersku kuću Villealfa, a njihove produkcije čine jednu petinu ukupnog filmskog stvaralaštva Finske od ranih osamdesetih godina do danas. Premda je bio aktivan i kao producent, glumac i scenarist, ‘zvjezdanu je prašinu’ najviše pokupio njegov redateljski pedigre. Debitirao je filmom Zločin i kazna, kultnom djelu Dostojevskog, čiju je radnju i likove smjestio u Helsinki 1983., a od tada je snimio više od 40 filmova, među kojima su nezaboravni Lenjingradski kauboji idu u Ameriku iz 1989. i Čovjek bez prošlosti iz 2012. za koji je osvojio u Cannesu Zlatnu palmu za najboljeg redatelja.

Druga strana nade (a ne mraka), kao drugi dio (barem planirane) trilogije (čijom se temom naslanja na prethodni Le Havre iz 2011.), s ovogodišnjeg se Berlinalea vratio ‘samo’ s ipak važnom nagradom za najbolju režiju, koju je ‘čudnovati’ Aki iz još čudnovatijeg razloga primio tek sa svog udaljenog sjedala (kako bi učinio vjerojatno i lik iz njegova filma), ali je prema glasovima svih akreditiranih novinara na Festivalu, osvojio ‘zlatnu medalju’ za najbolji film. Sarajevo film festival ponosno je, uz gostovanje glumačke ekipe, svoju filmsku pozornicu otvorio upravo ovim filmom, koji je premijeru doživio i u Hrvatskoj, i to na filmskim festivalima u Puli i Vukovaru, a od ovog tjedna stigao je u veći dio domaćih kinodvorana, koje su u ‘ljubavi’ s antimainstream (svjetskom) kinematografijom.

Gorko-slatka priča o jednom prijateljstvu, izbjegličkom mraku te društveno-socijalnom jazu koji ‘trese’ zvono za uzbunu, prati sudbinu sirijskog izbjeglice Khaleda, slijepog putnika na teretnom brodu koji se iskrcava u Helsinki, kako bi, iako s malo nade u uspjeh, zatražio azil. Wikström je pak trgovački putnik koji prodaje muške kravate i košulje, a kada ga u kockarnici na pokeru nenadano posluži sreća, okreće leđa trgovini i kupuje restoran u najudaljenijem kutku Helsinkija. Njihovi se putevi spoje nakon 40 minuta filma, nakon što je Khaledova molba za azil odbijena, a on ostaje ilegalno i vucarajući se po podzemlju i ulicama finskog glavnog grada, jednu večer zaspi u stražnjem dvorištu Wikströmova restorana koji mu pruža slamku (egzistencijalnog ) spasa – krov nad glavom i posao. ‘Njih dvojica u bendu’, konobarica i pas stvaraju utopijsku zajednicu, tako tipičnu za Akija Kaurismakija, u kojoj njihov suživot spojen sudbinom, koji sjaji toplinom, razumijevanjem i suosjećanjem (kao i paletom zasićenih boja koje i zataškane ‘skaču’ iz ekrana), pokazuje da svijet može i treba biti bolje mjesto.

„Ovim sam filmom želio, koliko je u mojoj moći, promijeniti europsko shvaćanje problema izbjeglica, na koje se gleda ili kao žrtve koje treba žaliti ili pak drske ekononske emigrante koji će nam preoteti naše poslove, naše supruge i naše automobile.No riječ je samo o klišejima i predrasudama. Tijekom europske povijesti njihova je sudbina, kao i (ne)prihvaćanje, uvelike nesretno. Često priznajem da je film Druga strana nade do neke mjere ono što se podrazumijeva pod pojmom ‘tendenciozan’.  Ovo je film koji želi promijeniti mišljenja i stavove gledatelja, ali bez pretjeranog obzira. Da bi to postigao, on manipulira njihovim osjećajima.Takav pokušaj mora, naravno, doživjeti fijasko. No, nadam se, da ono što će od njega u konačnici ostati, je potpuna i ponešto melankolična priča, koju humor nosi dalje. Inače, kad se pogleda iza duhovite zajvese, gotovo realističan film o ljudskim sudbinama u svijetu u kojem danas živimo i kojem svi pripadamo…“, objasnio je svoju inspiraciju i viđenje filma kultni redatelj.

Za kameru i vizualni-fotografski identitet još je jednom bio zadužen Kaurismakijev stalni suradnik, snimatelj Timo Salminen, a zanimljivo je da je glavni glumac, Sherwan Haji, i sam Sirijac, koji je prije ratne eskalacije u svojoj domovini, zbog ljubavi otišao u daleku Finsku gdje je upisao studij glume i ostao živjeti sa suprugom Finkinjom. Prema dobrom starom običaju, u filmu praši i ‘starodobni’ zarazni finski rock,  nakon projekcije na Berlinaleu ‘izdana je potjernica – tko su oni???’ za glazbenicima s gitarom i harmonikom koji prebiru po žicama dok Kahled sjedi u baru, a ‘redatelj od dvije-tri’ riječi Kaurismaki je na pressici uoči premijere ‘natjerao’ glumca Sakarija Kuosmanena da pred okupljenim novinarima otkanta solo dionicu finskog tanga.

Kritika također nije sjedila prekriženih ruku, već se raspištoljila s laskavim riječima. Le Monde i Telegraph dali su mu čistih pet zvjezdica, Screen i The Hollywood Reporter ‘naređuju’ da ga se mora pogledati, Indiewire i The Guardian veličaju prije svega briljantan humor, a Time Out ističe njegovu duboku humanost.  Svi se slažu u jednom – da ne postoji bolji trenutak od ovoga za ovaj film koji je uperio ‘srednji’ prst u hladnokrvnu i neizanteresiranu birokraciju te pozvao na (ljudsko) otriježnjenje.

Jer, nada ima i drugu (humaniju) stranu.

Aki Kaurismaki najpoznatiji je finski filmski redatelj. Njegovi su filmovi izuzetno kratki (rekao je da film nikada ne treba prijeći 90 minuta, a mnogi njegovi filmovi traju 70-ak), te su to ekscentrične parodije raznih žanrova (film ceste, film noir i rock mjuzikl), a nastanjuju ih pijani Finci te krase eklektični soundtrackovi temeljeni na rocku 50-ih prošlog stoljeća.

[izvor informacije Discovery Film]