FESTIVALSKE NAGRADE: PULA I MOTOVUN 2017 [osvrt Robert Jukić]

Pula film festival 2017

Uvijek mi je bilo zanimljivo pretpostavljati kojim se kriterijima vode žiriji u dodjeli nagrada za najbolji film. Na Pulskom festivalu najveća nagrada Zlatna Arena za najbolji film u pravilu pripada filmu koji je dobio i ostale najvažnije Zlatne Arene.  Ako se to ne dogodi, to je iznenađenje, i više govori o žiriju nego nagrađenom filmu. I to se dogodilo ove godine, pa se vrijedi upitati. Kako je moguće da film koji je dobio Zlatnu Arenu za režiju (a uz to i Zlatne Arene za glavnu i sporednu žensku ulogu te druga priznanja), kao što je slučaj s ovogodišnjim filmom ‘Ne gledaj mi u pijat’, nije ujedno i najbolji film? Što treba biti još najbolje, da film bude najbolji? Ozbiljna priznanja dobio je, od tog istog žirija, i film ‘Ustav Republike Hrvatske’ (Zlatnu Arenu za scenarij, glavnu i sporednu mušku ulogu, kameru), a ni on nije proglašen najboljim filmom. Kakav to mora biti ‘najbolji film’ po žiriju? Za razliku od publike, žiri je u obvezi argumentirati svoj izbor, pa to možemo saznati. U uvodnom izlaganju predsjednik žirija napomenuo je da su odluke bile rezultat usuglašavanja, a ne jednoglasne, pa to može ‘izvući’ pojedine (ne znano koje) članove. Predsjednik je otkrio i nešto u smislu da su nastojali nagrade nekako raspodijeliti, a ne koncentrirati na neke, pretpostavljam ‘favorite’. A povrh  svega povjerio nam je i činjenicu da je žiri bio smješten u hotelu u kojem pet dana nije bilo tople vode, pa bi to mogao biti dio slagalice obrazloženja konačne odluke 🙂 . A prilikom proglašenju najboljeg filma, u filmskom suspense stilu, najavio je da će izbor izazvati iznenađenje i polemike. I jest.


Fotografije ustupio MFF – Kratki izlet

U svakom slučaju, najbolji film mora biti film koji je bolji od bilo kojeg drugog filma prikazanog na festivalu. Filmski rečeno, biti bolje režiran, mora imati bolji scenarij, montažu, odličnu kameru, a po mogućnosti odlične glumačke izvedbe,  scenografiju, kostimografiju i glazbu, mora biti, jednostavno rečeno, bolji film od onih koji nisu najbolji. Zašto je onda ovogodišnji festivalski žiri nagradio Zlatnom Arenom film koji je u pojedinačnim kategorijama nagradio samo za ‘oblikovanje zvuka’, odnosno, ni u jednoj ‘ključnoj kategoriji’? To zna samo festivalski žiri, koji se ovakvim odlukama sam izlaže ocjeni. Kao dobitnik Zlatne Arene za najbolji film, dakle, ‘Kratki izlet’ Igora Bezinovića (vidi osvrt na LINKU) proglašen je boljim filmom od ‘Pijata’ i ‘Ustava’. Što nije. Taj film ima mladenačkog šarma, cijenjenu literarnu podlogu, zanimljive kadrove, istarske autohtone audiovizualne ‘specijalne efekte’, specifičnu atmosferu i zvončare u sumrak, ali nije najbolji film ovogodišnje Pule. Odluka je donesena i Zlatna Arena za najbolji film predana je u svečanoj (nelagodno ubrzanoj) ceremoniji zadnjeg dana Festivala, i kao takva postala je neopoziva. Najbolji film je debitantski film s malim šansama u kinodistribuciji (što je i sam redatelj na pressici rekao) i većim na manjim  filmskim festivalima, vjerojatno  će i dobiti neke nagrade, ali sumnjam da će filmski kritičari (o običnoj publici neću ni govoriti) hrliti da jos jednom (osobito još jednom) pogledaju taj film.

Žiri u donošenju odluka nema odgovornost samo prema sebi, nego i prema javnosti i publici, a i prema autoru čiji film nagrađuje. Time što je ‘Kratki izlet’ proglasio najboljim filmom, napravio je presedan u kriterijima nagrađivanja, a to može imati buduće reperkusije. Nagrade ionako više znače u trenutnim okolnostima, jer su podložne zubu vremena, a prave pobjednike festivala potvrđuje vrijeme.

Motovun film festival 2017

Da priča s Pulom ne bude jedinstvena, pobrinuo se Motovun. Najbolji film ovogodišnjeg Motovun Film Festivala prema ocjeni festivalskog žirija i FIPRESCI-a, dakle, dvostruko najbolji film, je njemačko-bugarska koprodukcija ‘Vestern’ (Western, 2017.) redateljice Valeske Grisebach. Volio bih reći kako je to dobar i zanimljiv film kojeg mogu preporučiti gledateljima, ali ne mogu jer sam ga jedva odgledao. Radi se neujednačenom debitantskom filmu ‘dobrih namjera’ koje se honoriraju na festivalima, što potvrđuje i ovaj festival.  Plemenite poruke koje snima i šalje daleko su od stvarnosti kao ni mogućnost dobronamjernog upliva na svijet. A to što ima ‘dobre namjere’ jedino je što festivalski žiriji mogu prepoznali. Navodim obrazloženja žirija (svaka sličnost je predvidljiva 🙂 ).

Glavni međunarodni žiri: ‘To je film koji se uzda u prirodu. Štoviše, u onu ljudsku. Film koji kuša vjerovati životu a ne umu, umskim predrasudama i uvjetovanim očekivanjima. Film koji hotimice iznevjerava obrazac koji sam uspostavlja, imenujući se naslovom slavnog žanra. Nijedna predodžba od jučer nije pouzdana danas. Pa niti ona o malom i velikom, civiliziranom i zaostalom, kaubojima i indijancima, o konjima, o ženama, koliko o nevjerodostojnim igrama muškaraca. Film za one koji se znaju iznenaditi životom.’


Vestern ; Fotografiju ustupio MFF

Međunarodni žiri kritičara: ‘Nagradu FIPRESCI dodjeljujemo filmu ‘Vestern’ Valeske Grisebach, zato što koristi i izvrće žanrovske konvencije kako bi se bavila složenim temama, zato što to čini s vrlo malo riječi, zato što neprekidno pleše na rubu, ali nikad ne posrće te, napokon, zato što daje naturalistički prikaz susreta dva svijeta koji ne podliježu stereotipima. ‘

Žiriji su u filmu iščitali dobre namjere, ali dobre namjere nisu isto što i dobar film. A obrazloženja su nešto drugo u odnosu na gledanje filma u kinodvorani.

Zaključak. Pokušavam se prisjetiti koji su to najbolji filmovi Pule i Motovuna, u proteklih dvadesetak godina (za Motovun devetnaesti festival, jer je trinaesti MFF preskočen kao nesretan broj). Na Motovunu je bilo jako dobrih filmova, ali Zlatnih propelera se ne mogu sjetiti. Ne sjećam se ni žiriji.

I Pula i Motovun imaju problema s odabirom najboljeg filma. U Puli se radi kompromisno rješenje u dodjeli nagrada po principu ‘za svakog ponešto’, dok u Motovunu žiri radi izbor filma s umjetničkim pretenzijama ili humanističkom porukom. Pitanje je da li takvi kriteriji mogu dovesti festivale u rang svjetski relevantnih festivala, pogotovo što se na njima više prikazuju nego otkrivaju nove vrijednosti.

Robert Jukić, 30. 07. 2017.