VJEŠTICAVenko Andonovski

(…) Makedonija. Od svih prolaznika na ulici oko mene, koliko njih zna što ta riječ znači? Osjećamo neku vrstu tuge kada mislimo na osamljenost u kojoj se nužno nalazi veliki pisac Makedonije. Naročito ako pisac nije napisao svoj roman da bi se taj roman dobro prodavao, već da bi rekao ono što još nije rečeno. To je slučaj Venka Andonovskog i njegovog romana Vještica, koji je, pored toga, moderan roman, to jest, u mom osobnom žargonu, roman trećeg doba. (…)

Naslovnica knjige 'Vještica'
Naslovnica knjige ‘Vještica’

Ako govorim o Hermanu Brochu i Carlosu Fuentesu, mora se reći da roman Venka Andonovskog pripada također trećem dobu u historiji romana, u kojem pisac odbija da se prikloni tradicionalnoj formi romana kao nužnosti. U Vještici, Andonovski ne samo da želi opisati okruženje i život lika, nego i da shvati nepojmljivo. Naime, neshvatljivi masakr žena (pola milijuna žena) koje su bile optužene za vještičarenje i poslane na lomaču. Ono o čemu on govori, nije samo masakr, već tajna masakra, koji se, za nevjerovati, dogodio u Europi, u toj istoj Europi kojoj se obično divimo zbog racionalnosti, znanosti, kritičkog mišljenja, i koju stoga smatramo posebnom.

Ali u ovom sjajnom polifonom djelu, u kojem raznolikost narativnih procesa iznenađuje i raduje čitatelja, prisjećanje na vještice i vradžbine je konstantno praćeno i obogaćeno pričama koje su smještene u suvremeni život, tako da Vještica postaje veliki roman o Europi. Prošlost i sadašnjost Europe.

Ali dosta. Ne želim da prepričavam ovaj neprepričljivi roman. Molim vas pročitajte ga. S ljubavlju koju zaslužuje.

MILAN KUNDERA
Radnja knjige zbiva se u 17. stoljeću upravo ovdje, u Hrvatskoj, u Gradecu!

“Točno u podne, 16. srpnja 1633. godine, kad svi stvorovi i stvorenja Božja ostaju za trenutak bez svojih sjena, otac se Benjamin, pripadnik prosjačkoga i propovjedničkoga reda Male braće, sa sjenom Božjom na tijelu, crnom i časnom presvetom haljom, iskrcao na pola puta između Medvedgrada i Gradeca.”,

iz knjige

XŽelimir Periš

Želimir Periš do sada je bio poznat kao prozaik, a zbirkom poezije X, etablira se kao pjesnik na sav glas. Dobar dio zbirke kao da je propitivanje dosega poezije, pa odabir, naklon i vraćanje na scenu, ili bolje na ulicu, poezije prošlog stoljeća koja se recitira, po mogućnosti na megafon s preokrenute gajbe, koja se obraća čitatelju/slušatelju i aktivira ga.

To je poezija sazdana od pamfleta, parola, jezika svakodnevice impregnirana egzaktnim podacima, humorom i ironijom, svojevrsna racionalno-lirska masa stihova koja progradira, raste kao lavina i onda kreće – uzbrdo. A govori o svijetu spektakla, neoliberalnom kaosu i kapitalističkom pressingu na ljudski život i san, čudesima privatizacije i opustošenim tvorničkim pogonima, identitetskim izborima…

No Periš ima i svoju drugu i treću stranu, nakon pjesama koje se izvikuju, dolaze ciklusi pjesama koje se šapću i koje se mrmljaju. U tim je, dominantno ljubavno-erotskim ciklusima, autor nešto tiši, no i dalje zaigran i socijalno osviješten. Nađe se u njegovim stihovima i obiteljske historije i društvene histerije, pa se i među jastuke uvlače politička rješenja: a zašto svi zajedno ne bismo pošli u krevet, pita se.

Zbirku završavaju pjesme za mrmljanja, kolekcija emocija poraza, poezija luzera koji su bitke izgubili, ali ne znači da su se i predali. Oni svoje misli izgovaraju sebi u bradu s ciljem da tu bradu i glas iz nje – podignu.

Ovo je zbirka s nepoznanicom × u naslovu, ali radi se o tome da se taj ×, to nepoznato, prepozna, malo nakosi i postane +. Da se svijet promijeni. Riječima Želimira Periša: × kao dosta!

[izvor informacije Algoritam]