EUROKAZ 2012.
Nismo se još ni oporavili od prošlogodišnjega šoka zbog drastična 30-postotnoga smanjenja sredstava festivalu iz gradskog proračuna, kada je ove godine nezavisnu scenu (pa tako i Eurokaz) potresao novi skandal oko nestalih 11 milijuna kuna koje su bile planirane upravo za taj sektor kulturnog života Zagreba. Nova rezanja, sve krvavija, javnosti objavljena tek u travnju, kada su neki nezavisni projekti i manifestacije već realizirani (za nas je to bilo tri neuralgična mjeseca prije početka festivala), odrazila su se i na Eurokaz.
Tu nije riječ samo o fami opće nestašice novca, tzv. recesiji, koja postaje brzopletim izgovorom za reprogramiranje proračunskih sredstava za kulturu, već o elementarnom javašluku i bahatosti u ravnoteži raspodjele, klijentelizmu, višedesetljetnoj uskrati (još od doba Univerzijade) definiranoga kulturnog promišljanja, pa tako neki, bez vidljivih razloga, imaju kao i prije recesije ili još i više, a drugi nemaju više ništa, ili toliko da im se smisao djelovanja raspršuje u dim.
- Plakat ‘Eurokaz 2012’
No dobro. Morala sam to istresti iz sebe. Neki pišu blogove, ja, jednom godišnje, pišem uvodnike programu Eurokaza, pa vidim da govor o mom i meni ozbiljnom hlapi, a kuknjava i opravdavanja pretežu. Ja sam na borbu naviknuta, stoga će ozbiljnosti za selekciju, konceptualne koherencije festivala, temata, dakle, koji smo planirali i pripremali, biti, ali u ponosnim tragovima. Ja ću ga, pesimizmu financiranja usprkos, nagovijestiti, zajedno sa stoičkim pologom za artikulaciju temeljnih novokazališnih fenomena, čime se Eurokaz sustavno bavi već četvrt stoljeća, pokušavajući im dati kontekst ili ih izdvojiti iz konteksta u kojima su bili površno i olako predstavljeni.
Ovogodišnji Eurokaz, dakle, stavlja naglasak, na muzički gestus kao potencijalno odredben element kazališne izvedbe.
Problem gestusa u muzici i muzike kao gestusa priziva, dakako, Brechta, ali zašto ne i našega Gavellu, njegove opaske o prijenosnom, kinetičkom radu režije, o paraleli glumca i dirigenta, o smanjenju redateljske unutarnje gestualnosti u opernom kazalištu.
Robert Wilson i minimalizam njegovih kompozitora ukazali su da je elementarni problem kazališne režije pitanje vremena, ne prostora. U Wilsona glazba nije podupirala, opisivala prostornost, gradila atmosferu, već strukturirala izvedbeno vrijeme.
Muzika je, poput oslobođenih dekora, na koje je upozoravao Brechtov scenograf Caspar Neher, postala gestus. Gestus osnažene antipsihologije, kao u (opernog) Gavelle, ili temporalne proširenosti, obuhvatnosti, kao u Wilsona.
Pa tako kazališne predstave današnjice smjeraju koncertnoj ili barem oratorijskoj redukciji, da bi se oslobodile narativne dekoncentracije, a koncerti, posebice u pučkoj industriji zabave, obogaćuju se scenskim elementima, izvođači preuzimaju aktantske uloge.
Taj fenomen istražit ćemo u rasponu od spektakularnoga koncerta Micro kazališnoga redatelja Pierrea Rigala, koji se, kako to i naslov sugerira, bavi pozicijom mikrofona u hijerarhiji izvedbe, preko španjolskoga koreografa Israela Galvána koji u predstavi Zaokret (La Curva) razlaže gestus flamenka osamostaljujući elemente njegove organičke trijade glas-instrument-ples, do muzičke drame Antica u režiji Branka Brezovca, u kojoj vagnerijanski zamišljen glazbeni pritisak na melodramatski krhku dramsku osovinu postaje kohezijska poveznica začudnosti.
Osim gostovanja, Eurokaz nastavlja suradnju s Muzejom suvremene umjetnosti na koprodukcijskim projektima koji istražuju mogućnosti primjene novih tehnologija u kazališnoj i izvedbenoj praksi (Terra Nova), ali i radikalno dovode u pitanje urbane zadatosti reciprocitetom privatnoga i javnoga prostora, izmještavanjem umjetnosti, pa i samih stanovnika Novog Zagreba iz njihova uobičajenoga konteksta (projekt dominant powers ..).Tu je i projekt Dalibora Martinisa koji scenskom govoru pripravlja politiku čekanja – attentisme; žamor kao apstraktna zvučna slika postaje ona konkretnost Hansa Arpa, glas govori konkretnošću boja, čeka artikulaciju, gestus nekoga sabranijeg vremena.
U tom smislu skrećem pozornost da sva tri projekta razlažu ideju uporabe zbora, a i time smo Brechtu nadomak.
Tema premještanja osnažit će se transferom Eurokazove prošlogodišnje produkcije Saloma iz šoping-centra (Avenue Mall) na odlagalište metalnog otpada u Sisku. Eurokaz prvi put gostuje u Sisku, gradu koji je u zadnje vrijeme postao citiranim sinonimom za propast svega: od zatvaranja nekad ponosnih industrija do propasti grada kao takva. Dok zagrebačka šoping-izvedba tvrdi da građanski svijet Krležine drame može funkcionirati u konzumerističkom raju gdje se visoke emocije troše i kupuju kao dizajnerske haljine, Sisak će premjestiti Salomu mnogo radikalnije, staviti je na, njezinoj temi, bliže mjesto: sada kad smo se, i gotovo sve, potrošili, sada nam ostaje skitanje po fatamorgani civilizacije.
Kontrapunkt Salominu svijetu općeg raspada u uništenom gradu pronašli smo u predstavi Republika mašte sisačkoga Plesnog studija (čiji članovi sudjeluju u Salomi) koja u tom istom gradu radi na dodiru upravo onoga građanskog ruba oko kojega se troše sve Krležine dileme, a koji nezaustavljivo nestaje. Predstava se igra u fascinantnom labirintu građanskoga stana u oronuloj secesijskoj zgradi u središtu Siska i zaprepašćuje scenskom taktilnošću.
Gordana Vnuk
[izvor informacije Eurokaz]
