KAZALIŠNI POTHVAT U MALOJ KVADRATURI

Uz premijernu izvedbu predstave Doviđenja, djeco

U četvrtak 26. 11. 2015. godine u novootvorenom malom kazalištu Kunst teatar na zagrebačkoj Trešnjevci (Dubovačka 1) premijerno je izvedena predstava Doviđenja, djeco u koprodukciji Eurokaza i Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu.  Nastala je kao ispitna predstava Ivana Planinića pod mentorstvom Branka Brezovca.

Predstava nosi isto ime kao i film Louisa Mallea iz 1987. godine, međutim s tim filmom nema nikakve veze. Ima, međutim, s činjenicom, čita se na programskom letku predstave, da je neka mušterija tražila od QuentinaTarantina, dok je radio u videoteci, that reservoir dog movie imajući u vidu spomenuti Malleov film. A jedan od predložaka za ovu predstavu su upravo fragmenti scenarija za Tarantinov film Reservoir Dogs.

Ostali su predlošci, koje su dramaturški obradili Nikolina Bogdanović i Ivan Planinić, fragmenti scenarija filma Jean-Luc Goddarda Bande à part te biografski detalji iz života pop-ikone Madonne, Elvisa Presleya te samog Tarantina.

Doviđenja, djeco ; Ustupio Eurokaz
Doviđenja, djeco ; Ustupio Eurokaz

Konačni tekst predstave, nastao kolažiranjem svih spomenutih predložaka, duhovita je igra dijaloga i situacija koji se međusobno isprepliću i neočekivano spajaju stvarajući, ponegdje vrlo komična, nova i neočekivana značenja. Ova igra gledatelja spretno uvlači u određeni narativni niz te ga prekida u trenutku kada započne uživljavanje u priču koje se, dakako, brechtovski mora razbiti.

Unatoč činjenici da se identifikacija s likovima stalno prekida, gledatelj ih može prepoznati kao izgubljene mlade ljude porušena identiteta koji se u vlastitoj koži zapravo i ne osjećaju predobro. Kao takve, prepoznali su ih i izvrsno protumačili mladi glumci Hrvojka Begović, Domagoj Janković i Sven Jakir. Odlično variraju razne stilove glume, karaktere i emocije govorom koji je posve lišen patetike i bilo kakvih podignutih tonova.

U tome im, dakako, pomaže i režija koja izvlači njihove glumačke potencijale na način primjeren situacijama i dijalozima koje likovi vode. Posebno bih pohvalila scenski pokret koji se kreće na uskoj granici kazališnog i filmskog, a kretanjem se sugeriraju prostori u kojima se likovi nalaze budući da scenografije i rekvizita gotovo i nema. Bitna je i činjenica da glumci osvajaju kompletan prostor te zapravo nema jasnih granica između prizorišta i gledališta. Taj prostor, koji je oblikovala Katarina Perić, u stvari pomalo sugerira film noir i stare kriminalističke filmove (kompletno je prekriven crnim najlonom), a oblikovanje svjetla Petra Strmečkog takav dojam dodatno podcrtava.

Kostimi Petre Dančević stilski su ponegdje jako markirani u skladu s pričom koja se trenutno „odvija“, a ponegdje nešto neutralniji pri čemu se promjena iz jednog u drugo postiže jednostavnom promjenom nekog od detalja.

Predstava se vjerojatno neće svidjeti ljubiteljima klasičnog kazališnog izraza jer je, u cjelini gledano, prilično nekonvencionalna, no istodobno je vrlo duhovita sa mnoštvom detalja koji mogu biti prepoznatljivi i zanimljivi publici različitih generacija. Stoga je za gledanje preporučujem svima koji su željni drugačijeg kazališta, ali kazališta koje je u stanju dotaknuti svakog gledatelja bez obzira na estetske preferencije i navike.

Ozana Iveković