Videoprojekcije na zgradi MSU-a
Kad sam u subotu 24. svibnja 2014., poslije projekcije filma u strmoglavoj dvorani Gorgone Muzeja za suvremenu umjetnost u Zagrebu izašla iz zgrade, zabljesnule su me videoprojekcije s golemog pročelja Muzeja.
MSU nije zgrada koju ćete uočiti zbog arhitektonske originalnosti, ali je ne možete ignorirati kad u vas uperi zrake svojih videoprojektora. Ne možete se skloniti od svjetlosnih efekata pod plastičnom (transparentnom, rekli bi polkitičari) nadstrešnicom autobusnog stajališta, a nema ni drveća koje bi zaklanjalo pogled na to veličanstveno zdanje. Jedino što vam preostaje je da izdržite taj svjetlosni udar i tješite se činjenicom da je to za vaše kulturno dobro, a ne nečija reklama. Ali što sprečava nekog muzejskog poduzetnika da iskoristi to pročelje za reklame (zar to nije već učinjeno?), zar to nije za dobro (kulturnih) potrošača, uostalom neki komercijalni spotovi imaju artističku vrijednost?
Zar nisu pročelja povijesnih zdanja u centru grada, nakon dugogodišnjeg pokrova bezočnim reklamnim natpisima, sad izobličena tehnološki naprednijim videopanelima? S obzirom da se ipak ne mogu pred prozorima instalirati trajni projekcijski uređaji, te blješteće plohe našle su se iznad krovova, izvan kadra i ukusa, nesimetrične i neusklađene, kao nakazne izrasline na urbanom tkivu. Pa tko je zbog toga izgubio vrijednost kvadrata na Cvjetnom trgu? Drugo je kad se radi o kulturno zaštićenim vrijednostima, one se čuvaju 🙂 (i od svjetlosnog zagađenja).
- Muzej suvremene umjetnosti ; Foto AJ
Reklamni potencijal kulturnog pročelja
Geometrijsko zdanje MSU-a, koje svojom betonskom monumentalnošću podsjeća na to koliko malim ekonomijama znači velika umjetnost, oplošeno je plastičnim pločama na kojima se projiciraju krupni vizualni sadržaji. Pretpostavljam da je ta mogućnost doprinijela izboru ovog projekta na natječaju za izgradnju Muzeja i da se već tada zamišljalo koliko će samozatajnih ljubitelja umjetnosti profitirati u prolazu, a da i ne uđu u Muzej. I te plastične ploče (za koje se, za vrućih ljetnih dana, pitam hoće li se istopiti i iscuriti po betonskom podnožju), noću se, nekim povodom, ‘upale’ i uokolo bljeskaju. Uz takvo osvjetljenje, uključujući i ono trgovačkih centara, Novi Zagreb doista ne može ostati velika ‘spavaonica’ 🙂 .
I dok sam čekala spasonosni autobus, s pročelja Muzeja bljeskale su mrlje uznemirujućih, halucinantnih boja i oblika, uz titranje i rendgentsku bjelinu, kao uvećani light show discoklubova osamdesetih, bigbrotherovskih asocijacija i vatrometne razmetljivosti. Možda je ipak, projektor bio pokvaren jer, dan dva nakon toga, projicirali su se filmovi Animafesta, kao čitljiviji i prihvatljiviji sadržaji. A možda je to bila od onih divljih umjetničkih ekspresija koje razumiju samo nesagledivi projektori suvremene umjetnosti. Ali, sama mogućnost da se projektor pokvari i nastavi projicirati ili, uopće, da se ono što se projicira s takvim dometom ne može izbjeći, trebalo bi staviti u pitanje tu funkciju. U vrijeme kad zbog svjetlosnog zagađenja stradaju noćne životinje i radni ljudi i kad cijela naša Planeta blješti kao ekološka horor lampa, očekivao bi se suzdržaniji postav kulturne institucije prema tom globalnom problemu.
Bez obzira na artističku vrijednost kolorističkih kompozicija koje se ‘besplatno projiciraju’ i ma kako plemenite bile didaktičke pobude približavanja umjetnosti ‘prolaznim masama’, ostaje činjenica da se radi o invaziji svjetla u javni prostor, s istim efektima na prolaznike (i kontinuirano, na stanovnike obližnjih naselja) kao i komercijalne reklame neumjerenih veličina, kolorita i designa koje invaziraju gradske prostore i izobličavaju noćne vizure grada. Apsurdno je da nam, koristeći istu tehnologiju kao reklame, ‘oči bode ‘ i kultura!
Ada Jukić
foto: AJ
u Zagrebu, 28. svibnja 2014.
