Uz račun za grijanje (priključeni smo na Toplanu) dobili smo još jedan list papira, ispisan s obje strane, pod naslovom: Informacije o odredbama Zakona o tržištu toplinske energije.
Između ostalog, tu piše da se mi, koji se grijemo i plaćamo tu toplinu, ne zovemo kupci, već ‘krajnji kupci’ toplinske energije (TE), a oni od kojih kupujemo tu toplinu zovu se, vjerovali ili ne, KUPCI! Dakle, mi kupujemo toplinu od KUPACA topline i to je obrat do kojeg dolazimo u transparentnoj terminologiji tržišnih odnosa u kojima slobodno biramo robu i usluge!
Kupac pun čuđenja ; Foto AJ
Mogućnost da od zdravorazumskog poimanja stvari, čak i od onog redundantnog pravnog fraziranja u ugovoru ‘Kupac kupuje, a prodavač prodaje ….’ odmaknemo toliko da u Ugovoru stoji ‘Kupac prodaje … krajnjem kupcu…’, pokazuje potencijal tog tržišnog novogovora i obratnice u kojima normalan čovjek nema uporišta u postojećem iskustvu, inteligenciji ili obrazovanju, već je izložen verbalnoj orvelovštini u kojoj se sva značenja mogu izvrnuti u suprotnost. Jer ako meni ne prodaje prodavač, već kupac, a ja nisam kupac, već neka vrsta kupca, onda ne samo da se odredbe o pravima kupaca i prodavača ne mogu primijeniti u normalnom opsegu, već se bilo koja naša uloga može izokrenuti u suprotnu.
Po tom Zakonu, kupac TE (TE je toplinska energija) je ‘pravna ili fizička osoba s kojom je predstavnik suvlasnika (KRAJNJIH KUPACA) sklopio Ugovor o potrošnji TE. Taj KUPAC, po tom Zakonu, obavlja sljedeće aktivnosti: proizvodi TE ili je kupuje od opskrbljivača, obračunava i raspodjeljuje troškove na KRAJNJE KUPCE (krupnim slovima), u zagradi (ispostavlja račune), održava i rukuje instalacijama… Dakle, taj KUPAC samo u jednoj svojoj funkciji, u slučaju da sam ne proizvodi energiju, kupuje ju od proizvođača i taj jedan fragment njegove uloge definira ga kao prvog (punog) kupca, u odnosu na nas (koji samo kupujemo) kao neku vrstu kupaca (krajnji kupci). Čak i ako je taj fragment funkcije dominantan u pogledu nabave robe (što je u tom slučaju toplinska energija), on je relevantan u odnosu na proizvođača TE, koji je u tom odnosu zapravo, prodavač, a što god bio prije onih koji mu plaćaju ispostavljene račune, onaj tko ispostavlja račune je prodavač, a mi smo kupci sve dok to plaćamo i ako se to pobrka, nastaje ne samo semantička zbrka. Ako je floskula da je ‘kupac uvijek u pravu’, što će biti kad se ne zna ni tko je kupac! Ali, potrošačka prava najmanji su problem. Ako počnemo stvari nazivati suprotnim imenima, kako ćemo imenovati pogrešnu bit stvari?
Kakvo je to ‘KUPČEVO KUPOVANJE’ u kojem se plaća kupcu?
Onaj koji nama prodaje toplinu (skratimo tu ‘toplinsku energiju’ u jednu riječ), tu toplinu može od nekoga kupiti i u tom odnosu biti kupac, kao što će onaj koji mu proda tu toplinu, u toj transakciji, biti prodavač. Prodavač topline može ujedno biti i proizvođač topline, može, što se mene tiče, i otkriti ‘toplu vodu’, ali ne može za svog kupca biti ‘kupac’. Za ugovor po kojemu mu plaćamo, bitno je samo da to prodaje, kako god to (prije toga) nabavio, izumio, proizveo. Taj kupac (dok je kupovao to što će nam prodati), postaje prodavač, kad nama nešto prodaje, i ne može, dok nešto prodaje, biti kupac, niti mi, kad kupujemo (makar i ‘toplu vodu’), ne možemo biti ‘krajnji’ kupci. A ako možemo i prihvaćamo to bez pitanja, zar nismo sve to zaslužili?
Ada Jukić, 14.01.2014. ZG
