Ljudi gledaju horor filmove zbog zabave i zabavljaju se gledajući kako čudovišta napadaju ljudski rod i pojedince i kako strašila s drugog ili drugih svjetova napadaju stanovnike ovoga svijeta i kako vanzemaljci osvajaju ljudsku planetu. Ali to što ljudi čine drugim ljudima i drugim bićima, i to ne u iznimnim uvjetima pomračenog uma ili kriminalnog okruženja, već obični ljudi u okviru svakodnevnog posla, privredne djelatnosti, povećanja produktivnosti, to se gotovo ne može gledati. Ljudski horor dokumentarci premašuju strahote scenarija. Horori snimljeni u stvarnosti pokazuju takva obilježja ljudske rase, da joj ne želiš više pripadati.
- Čovjek ‘poslije svega’ ; Foto RJ
U jednoj emisiji na televiziji* (još ima takvih emisija!) vidjela sam što rade pčelama. Ono što se nejasno govori o njihovoj ugroženosti zbog pesticida i klimatskih uvjeta još je gore. One su u većem dijelu svijeta ugrožene smrtonosnim nametnikom, koji se jedino može suzbijati pesticidima. Pa ili nema meda ili nema meda bez zagađenja. A još gore od toga je da bez pčela nema oprašivanja, pa nema plodova, bar onih plodova koji još ovise o prirodnoj oplodnji.
Pčelinji nametnik zove se varroa destructor, melodiozno ime kao ime neke južnoameričke ljepotice paradoksalno povezano s otvorenim predikatom razornog djelovanja, varroa uništava, hrani se pčelinjom krvlju i u slikama gorim od onih iz Body Snatchersa (Invasion of the Body Snatchers / Siegel 1956., Kaufman 1978., Ferara 1993.) napada bespomoćna tijela insekata i u saće uvlači smrtonosne ličinke. Jedino mjesto na svijetu koje nije pogođeno zarazom je, prema filmu, Australija (valjda su i kod nas zdrave pčele, ali ih nema toliko). Tamo ih uzgajaju i onda prodaju i izvoze! u zaražena područja. Jedan uspješni izvoznik s ponosom pokazuje svoje ‘prerađivačke’ pogone i predstavlja radnika koji se izvještio u vaganju rojeva pčela kao mesar kobasica (po 2 kile ili funte, vaga je pokazivala 1,995, a vlasnik ističe da ni jedna u paketu ne smije biti viška, jer svaka vrijedi 3 centa). Pčele u živom roju ubacuju u lijevak i trpaju u pakete pa avionom šalju u Ameriku, na kalifornijske plantaže badema, da obave usluge oprašivanja. One se ne šalju zato da tamo počnu novu koloniju, novi život, novi med, već ih šalju kao žrtve, kao nesvjesne kamikaze. Pčele koje se šalju u zaražena područja nemaju šanse za opstanak. To je jednosmjerni put, šali se australski izvoznik. Zamišljam kako se na nekom našem izvozničkom skupu predstavlja takav jedan poduzetnik koji doprinosi deviznom prihodu. Ljudi trebaju od nečega živjeti!
Ljudi zdravog razuma šalju zdrave mlade pčele u bolest i smrt, najkorisnija sitna bića na planeti koriste se za jednokratnu upotrebu. Za oprašivanje badema. A i tim bademima nije puno bolje, plantažna stabla u mrtvačkom redosljedu, u geometrijskoj pustoši hiperprodukcije, uništena zemlja zbog nedjeljnih kolača. I to pokazuje kako je pogubno ljudskoj rasi biti koristan. Ili ukusan. Koliko je još preostalo do toga da oštrica koristoljubivosti prereže prirodnu ljudsku granu. Ili je dostava u propast uključena u cijenu opstanka?
Ada Jukić
Zagreb, 06.12.2013.
* HTV-1, Društvena mreža, 5. prosinca 2013. , dokumentarni film ‘Honeybee Blues’ (2009.) redatelja Stefana Moorea
