GRAFITI, GRAF I JA
Jučer sam na oglasnoj ploči na dnu stubišta vidjela tu obavijest. Pet-šest redaka printa, gore veliko uzglavlje administrativnih podataka, kratak naslov na predstavnicu suvlasnika naše zgrade, datum star gotovo mjesec dana (koliko ovo stoji na ovoj ploči?), i u potpisu Komunalno redarstvo, bez imena potpisnika. Svojeručni potpis Komunalnog redarstva. Ploča je bila prazna, inače ovu obavijest ne bih ni primijetila. Obično su na njoj razne obavijesti, o punjenju toplinskog sustava, o redoslijedu čišćenja snijega, sve do travnja, kad se već nadaš da si se ove godine provukao, ili najave trovanja štakora, popis stanara po stanu, za vodu, rukom pisane ispravke broja, susjedi broje novu djecu, i reklame roletara. Ali ovako istaknut na praznoj smeđoj ploči, ovaj list papira s kratkim tekstom, zadržao me pred ulazom. Radilo se o tome da Komunalno redarstvo nalaže da se uklone grafiti na našoj zgradi, i to određenog roka. Ako se ne uklone, bit će pokrenut neki postupak. Najveći dio teksta odnosio se na stavke i točke nekih propisa koji su izričito zahtijevali (od koga, kako?) da se čuvaju svi, i najmanji dijelovi zgrade, zidovi, krovovi, oluci, sve, da sve bude čisto i uredno i da se ne nagrđuje izgled (koncept, dizajn, arhitektonsko djelo, autorsko, umjetničko, valjda, copyright, pretpostavka autora teksta).
Grafiti ‘za brisanje’ ; Foto Ada Jukić
Dirljivo kako se javne službe brinu o tome da stanujem u zaštićenoj i propisno obojenoj zgradi, i da me ne uznemirava ničije vizualno igranje ili prostačenje, ipak se radi o stambenoj zgradi u kojoj žive djeca, preko puta je škola, a do nje vrtić, koju treba zaštiti. Ali upravo na putu do te škole i tog vrtića otvoren je ‘automat klub’, tako privlačno oslikan, tako intenzivnim bojama koje privlače više nego neprofitni grafiti. Na izlozima kroz koje ne prolazi svjetlo naslikani su lavovi i kraljevi i pirati i razgolićene ljepotice i magične kugle, kao u nekoj slikovnici koju jedva možeš dočekati do punoljetnosti! Vatromet kiča, bezobzirna vizualna provokacija dizajnirana da privlači, da upada u oči, ali kupljena, postavljena i isporučena, ima pravo vrijeđati komunalnu estetiku. Slijepi izlozi s cirkuskim dekoracijama i natpisima svih fontova nagrđuju prizemlje zgrade kao šaka na licu. Svjetleća reklama na ulazu bojama i sadržajem izobličuje originalni izgled zgrade, na koji se komunalac u našem slučaju poziva, i cijelu noć u stambenom naselju bljeskanjem plavog i komplementarnog privlači poštene građane željne zabave. Kompresori klimatizacijskih uređaja koji su (zar ne, kontra komunalnim propisima?) postavljeni na prednji zid zgrade, i danju i noću bruje kako bi u tom energetski rasipnom prostoru, u koji ne dopire dnevno svjetlo ni svježi zrak, održavali radne, to jest zabavne, uvjete. Cijelu noć, dok ta djeca spavaju i dok spavaju ti mali ljudi u svojim dvosobnim stančićima, kompresori bruje kao prigušeni tvornički pogon, kao avion u kojem smo na neprekidnom putu. Grafiti šute. Ne uzrokuju tumore na mozgu. A ako nekoga bodu u oči, to ima samo estetske posljedice.
Grafite na našoj zgradi nisam ni primijetila. Zapravo sam na njih obratila pažnju tek kad sam ovo pročitala, grafiti ne šušte, ne zuje i zaudaraju, kao pečenjare koje dime iz stambenih prizemlja. Sva sreća da mi nije pečenjara pod stanom, kako je to izdržati! Lako za natpise. Ipak, obišla sam zgradu i ustanovila da je uredna kako svaki komunalac može poželjeti, fasada oko ulaznih vrata obojena u boju breskve koja će raznježiti svakog poštenog stanovnika prigradskog naselja, a jedina površina ‘zagađena’ grafitima jedan je prolaz kroz zgradu, kojim se s ulice dolazi na dječje igralište koje graniči sa zelenilom vrtića. Konzistentne apstraktne kompozicije krupnih, do nečitljivosti razvijenih, stiliziranih slova, tamne podloge i jake konture, tipični vizualni izrazi mlade generacije koja misli da je slobodna zato što slobodno pije Colu, ali ništa opskurno, ništa pogrdno, nikakvih ideoloških poruka. Tamna podloga zidova kontrastira svijetli spušteni strop i kao (besplatno!) obojeni tunel uvodi u dvorište zgrade. Tek na ulazu s ulične strane nekoliko nažvrljanih riječi, manje slikovitog materijala, ali ništa strašno, ništa vulgarno (ako to sada netko nađe, znači da su dodali u međuvremenu). I to smeta komunalnom redaru? To što djeca crtaju? U blizini je osnovna škola i ovaj zid su djeca iskoristila kao prirodnu plohu za vizualno izražavanje. Pa ako se to preboji u boju breskve, zar neće opet doći i crtati? I zar ovo temeljno narušava izgled zgrade koja nema što površinski izgubiti. Što je s onim komercijalnim reklamnim izlozima kladionica i kockarnica, samo u vizualnom smislu? Pa gdje su ti turisti koji bi razgledali našu zgradu? A ako i dođu, ovi grafiti bili bi jedino što bi turisti i mogli razgledati na ovoj zgradi, osim breskvinih ulaza. Kome smeta malo nekomercijalne vizualne živosti, u predgrađu bez arhitektonskih spomenika, u naselju koje je postavljeno da se u njemu kuha i spava. Izložba grafita nije vidljiva s ulice, s javnog prostora i glavne fasade, već tek kad se uđe u zgradu, kad se provuče ‘pod njom’, najbliže je, dakle, nekom zaklonjenom, ako ne unutrašnjem, prostoru. Zar to nije idealna podloga za likovno izražavanje?
Kad sam snimila taj ‘inkriminirani’ nacrtani materijal, ništa u tom hodniku nije bilo pokidano, srušeno, izbušeno (ako sad ima oštećenja, znači da su nastala kasnije), samo je zid umjesto jednolike boje bio obojen u tamno zeleno i crno. I to, određuje komunalno redarstvo, treba ukloniti. Po komunalnim pravilima, ako nisu izmijenjena, zabranjeno je i prebirati po kantama za smeće ili sušiti rublje na balkonu. Zar ne bi mene mogao sad komunalac kazniti zato što sam objesila plahte pod prozorom, umjesto pelargonija? Zar ne bih trebala biti kuš kad se i ja provlačim kroz te komunalne prste, makar bi me mogli zgrabiti? Što će reći turisti kad vide moj veš na štriku kako leprša? Zar ćemo na taj način koristiti sunčevu energiju i energiju vjetra? Zar ne bih trebala imati sušilicu rublja u 4 kvadrata kupaonice? Zar moramo svima otkrivati svoje čisto rublje, dovoljno je i ono prljavo rublje što izlazi u javnost! I konačno, zar ne možemo dati doprinos turističkom izgledu grada? Komunalna pravila polaze od logične pretpostavke da sve stambene zgrade raspolažu praonicama i terasama za sušenje rublja na krovovima ili umjesto krovova, a da neboderi imaju naličja kao palače na Zrinjevcu, s dvorišnom stranom na kojoj su ‘djevojačke sobe’ i prozorčići nužnika. Zna se što spada sprijeda, a što straga. Reda mora biti. Reda mora biti i u umjetnosti, kaže Kaligula (Alberta Camusa), tko bi to čitao! Zar ne treba taj red poštovati i na području grafi(ti)čke umjetnosti? Jesu li grafiti najveći problemi grada koji želi svijetu pokazati svoju kozmopolitsku sliku i grafiku? Zar je isprejani zid gori od buke kafića, bačenog smeća, agresivnih reklama, nedovršenih gradilišta, zapuštenih pothodnika, popljuvanog asfalta, ispušnih plinova?
Jesu li grafiti baš ono što nas najviše smeta, što povređuje naš ukus, naš mir, našu sigurnost? A kad se usporede rezultati (ne samo na komunalnom području), jesu li kreativniji oni koji crtaju ili koji pišu (pravila)?
Ada Jukić, 29 10 2013
