‘Cijenjeni putnici. Ne zaboravite se prilikom svakog ulaska u svako vozilo registrirati svojom elektronskom karticom!’
To ponavlja mehanički glas u zagrebačkim ZET vozilima u vremenskom rasponu od svake druge, treće autobusne i tramvajske stanice, pa svaki cijenjeni putnik koji putuje dulje od tri, četiri stanice to može (mora) slušati nekoliko puta. Dobro, tu se kombiniraju i humane i nekomercijalne poruke, primjerice, ‘Molimo, ustupite mjesto trudnicama i starijima…’, ali i to se ponavlja i oni koji su to mjesto ustupili trudnici, djetetu, mogućoj trudnici ili gospođi koja prikriva svoje godine, i dalje to moraju slušati. A naputak da se ulazi samo na jedna, i to prednja vrata, suočava se s realnim okolnostima u kojima bi čekanje na stanicama (uz upaljeni motor autobusa) povećalo troškove poslovanja, čak i kad bi se naplatila koja karta više. Ali, koncentrirajmo se na ključnu poruku. Usjekla mi se u mozak: …prilikom SVAKOG ulaska u SVAKO vozilo ZET-a… REGISTRIRATI se…’. Imam neodoljivu potrebu izvršavati tu hipnotičku sugestiju.
Fotografija Ada Jukić
Iza glasa s navedenom porukom, kao i verzijom poruke kojom se, umjesto ljubaznog imperativa, podsjeća na obvezu registracije (Jeste li se registrirali?), slijedi elektronski zvuk, onaj nepodnošljivi Beep koji razara svako osjetljivo uho i zbog kojeg bi blagajnice u samoposlugama trebale dobiti beneficirani radni staž. Kad bi se doista provodila ova odluka, obveza, odredba i slično, to bi prouzročilo ne samo gužvu oko automata za registriranje (znači na ulazu u vozilo), već i akustičku gužvu elektronskih beepova koji sigurno ne doprinose očuvanju živčanog sustava živčanih putnika. U tom sveobuhvatnom i beziznimnom, apsolutnom i neizostavnom, a teško provedivom ili bar neugodno provedivom naputku, u tom robotski upornom ponavljanju uputa, upozorava nas Big Brother dimenzija. Ono ‘na svakoj stanici, svakog ulaska’ rezonira kao totalitarističko ‘svakog dana u svakom pogledu…. sve više napredujemo…’. A preživjeli smo Orwellovu 1984.
Ako i ima temelja za elektronske načine plaćanja transportne karte zato što su učinkoviti, zar se učinkovitost ne bi povećala svođenjem ovog ultimativnog postupka na nužno potrebnu mjeru? Da se iz te obveze izostave, primjerice, ljudi s mjesečnim ili godišnjim pokazom kojima je svaka vožnja unutar referentnog roka odobrena, a koji bi, u slučaju potrebe, svoju kartu pokazali kontroloru. Bilo bi manje onih koji se guraju oko automata ili na njemu proizvode elektronske zvukove. A koristili bi beneficiju brzog snalaženja u prostoru busa i tramvaja, to jest smještaj i raspored po dužini vozila, bez koncentracije na vratima, gdje se nalazi aparat za registraciju. Registracija ima smisla ako se njome naplaćuje vožnja oduzimanjem vrijednosti kartice, kao što ‘peglanjem’ kreditnih kartica kupujemo (ne)potrebne predmete. Kako se vrši naplata, to jest koliko se naplaćuje za jednu stanicu, a koliko za više, ima li načina da se vožnja u jednom smjeru u različitim vozilima unutar nekog roka tretira kao jedinstvena vožnja (to jest, jedna karta), to nije objašnjeno. Automat građanima ne objašnjava način na koji se provodi naplata, već im nameće obvezne postupke. I ne spominje iznimke. Što je s vlasnicima pokaza, koji su i prije imali tu ‘komociju’, ali su je i drugima omogućavali, da se odmah upute prema praznom sjedalu ili praznom dijelu busa ili trama, a ne da ‘cvikaju’ karte ili ih, nije moguće, kupuju?
Zbog kojih statističkih, evidencijskih ili nadglednih potreba treba elektronskim putem obznaniti kad je tko ušao na koju stanicu i u koje vozilo? Možda i postoje iznimke. Samo to onaj glas ne kazuje. Možda one bakice koje s vrećicama s tržnice u jednoj ruci i s karticom u drugoj stoje oko automata umjesto da zgrabe prvo slobodno sjedalo, možda se one ne moraju registrirati, ali im to nitko nije rekao. A one u tu informatičku zadanost unose poslušnost iz onih (svojih) vremena, u kojima je zbog drugih razloga trebalo slušati što god ti automat kaže. I dalje poslušne, kao da im se (na ovom svijetu) može nešto dogoditi, ako ne poslušaju! Dakle, ako bi se iz te svekolikosti izostavili slučajevi za koje nije neophodna registracija, to bi bio doprinos ne samo udobnosti putnika, već održavanju tih aparata, jer bi se koristili samo u racionalnoj mjeri.
Ali, nije to jedini slučaj da se mehanički i redundantnim odredbama želi uvoditi red. Zato što oni koji donose te neizostavne mjere ne testiraju njihovu provedivost iz osobne perspektive. Kad bi se oni koji donose odluke o busevima i tramvajima vozili u doba najvećih gužvi tim busevima i tramvajima, možda bi ukinuli te svoje odluke. Sve dok se oni koji određuju pravila u tramvajima voze u mercedesima, odluke koje donose neće se moći učinkovito provoditi ili će se provoditi nauštrb zdravog razuma ili životne logike. Potreba da se nameću pravila koja će se masovno provoditi, bez odgovornosti za opseg i racionalnu utemeljenost tih zahtjeva, provlači se birokratskim hodnicima i šalterima. Formulari s nepotrebnim rubrikama koje treba ispuniti. Pojedinačno obavještavanje institucija koje bi te podatke mogle same (iz informatičkih i drugih izvora) pribaviti. Rokovi u kojima treba sve promjene svim bankama, tvrtkama, uredima dojaviti. I registrirati. Sve se to određuje malim ljudima koji malo i gunđaju, ali su navikli slušati.
Ali postoje iznimke. Oni koji ne koriste sredstva javnog prometa ne moraju se registrirati. Oni koji imaju mercedese imaju vlastitu Registraciju.
Ada Jukić, 13 04 2012
