Logo


Naslov članka: Queer Zagreb 2011: SINEGLOSSA: REMEMBER ME / PAMTI ME by Ada Jukić (predstava)
Podnaslov:
Autor:
Sunday 01 May 2011 - 21:56:38

Ultrakratka (18 minuta!) i efektna predstava, koju nije dovoljno samo ponoviti, već produžiti! A to je kompliment predstavi, i kad je formuliran kao primjedba. Rijetke su predstave koje ne bi bilo korisno skratiti , a samo izuzetna djela impresioniraju svojom monumentalnošću.

Ali predstava talijanske Sineglosse, održana u okviru Queer Zagreb festivala 29. travnja u komornom prostoru (na katu) ZKM-a, nadahnuta glazbom Henryja Purcella o ostavljenoj Didoni*, mogla je (da ne kažem, 'trebala') biti duža. To ne bi samo doprinijelo njenom 'volumenu' (kao metafori trajanja), već i njenoj kreativnoj 'težini'. Ali ovo eventualno produženje ne odnosi se na njezinu jezgru, impresivnu vizualnu, gotovo iluzionističku scenu u kojoj se, poslije početnog oklijevanja i ponavljanja pokušaja pjevanja u konvencionalnom odijelu i interijeru, izmjenjuju slike muškog i ženskog nagog tijela, gotovo do spajanja u jedno. Osamnaest minuta dovoljno je za prenošenje poruka i variranje poza i odnosa nage žene/muškarca, a propitivanje rodnih identiteta samo je jedno od mogućih tumačenja i poruka koje odašilju ove pokretne slike, ovi 'rafali pokretnih aktova' (jedna od vizura prenešena je i na plakat ovogodišnjeg Queera). Zanimljiv je (i nekonvencionalan) završetak predstave, u kojem se (bar dok gledatelji ne napuste dvoranu) izvođači nisu pojavili, naklonili i primili pljesak. Ali, to ne doživljavamo kao nedostatak, već ne-konvenciju. Dakle, u sredini i na kraju 'sve štima'. Gdje je manjak?



Nekoliko minuta izvorne uvodne arije umiruće Didone, onaj nevjerojatni 'Remember me, but ah, Forget my Fate', kako se Didona u libretu Purcellove opere* obraća družbenici Belindi (u Vergilijevoj Eneidi u smrt je ispraća sestra). Ta arija, koja zapravo počinje dirljivim 'When I am Laid in Earth' (kojemu. pak, prethiodi recitativ 'Thy Hand, Belinda'), takvo je moćno sredstvo za emocionalno 'hipnotiziranje' publike, da se postavlja pitanje, zašto se ne koristi. I to u predstavi u kojoj 'ima vremena'. Ako se htjelo baš kratkoćom ostvariti jedinstven dojam, mogla je to biti 'ulazna podloga' prije početka predstave. Jer, bez obzira na to da li autori pretpostavljaju da je publici 'u uhu' barokni operni repertoar, i za znalce predstavlja doživljaj nova verzija 'već slušanog'. A za one (kojih u ZKM-u sigurno nije bilo), koji nisu još čuli tu ariju, koja je, uostalom, nadahnula autore predstave, ovo je bila jeidnstvena prilika da je otkriju. I onda uspoređuju s ulomcima, izobličenim dijelovima (sve sa značenjem i poetskim opravdanjem) te arije i tog stiha u Predstavi.

'Kako je moralo tebi, Didona, drhtati srce,...' izravno se obraća Vergilije ** ostavljenoj kraljici, dok se Eneja još sprema za odlazak sa svojim lađama, nakon 'ugodno provedenog odmora' na sjevernoafričkoj obali. Junak za svoj odlazak ima božansko opravdanje (osvajačku misiju). A za Didonu ostaje smrt i umjetničko suosjećanje budućih generacija.

Dakle, da je ova arija (poslušaj Jessye Norman!), kao osnova za značenjske varijacije Predstave, bila izvedena kao uvod na njenom početku, ili, ako to autorski kocept nije dopuštao, bar prije njezinog početka, dok gledatelji ulaze u dvoranu, dok se smještaju i pripremaju za kazališni doživljaj, mogla je djelovati kao uzročnik emocionalnog udara ili, najblaže, kao katalizator takve emicionalne atmosfere od koje koji bi 'profitirala' cijela Predstava. A ako su u pitanju 'reprodukcijska prava' (od kojih i drugima zapinje glas u grlu ), mogla se pripremiti vlastita snimka u skromnoj produkciji koja bi nadomjestila vrhunsku izvedbu i tehniku.

Ali tu ariju nismo čuli. Da li je taj oportunitetni gubitak bio uvjet da bude dojmljivije ono što smo vidjeli? Ogoljevanje tijela koje je u početku bilo obučeno u dugu žensku haljinu, glave pod šeširom, pred ogledalom, scena odvojena od gledališta staklenim (plastičnim) paravanom, ubrzanje izmjene obrisa crno-bijelih tijela alkemijom svjetla. Početak i kraj Predstave inspirirane opernom temom u tišini.
Zadovoljna sam 'viđenim', ali zamišljam glazbeni produžetak kao eksperiment ili alternativu.

Ada Jukić, 30 04 2011


*Henry Purcell: Dido & Aeneas (1689.)
**Publije Vergilije Maron: Eneida (citirano iz izdanja Zora, MH, Zg 1970., prijevod Bratoljub Klaić)


Autor članka je F.I.L.M
( http://film-mag.net/article.php?article.11332 )